Naslovna Blog Stranica 100

Fever Dreaming – interview with Palaye Royale

When we think of Las Vegas, we picture something grand, dazzling. Often oversaturated, over the top, overwhelming—or simply too loud. We imagine it through the lens of movies and books. There’s always a neon sign in the background.

It was in that very Las Vegas, back in 2008, that a band was born—one that perfectly embodies the aforementioned version of the city. It almost feels like 2008 was yesterday, because their energy, nearly two decades later, hasn’t faded in the slightest. If anything, they seem to grow younger with each passing year. Back then, they were known as Kropp Circle. By 2011, they became what we know and love today—Palaye Royale.

They were kids in 2008. Still kids in 2011. And what truly sets them apart—beyond the music, the fashion, the audacity—is that they never stopped being kids. They never once thought of losing themselves in the noise.

Not long ago, this endlessly charming, colorful, flamboyant family band sat down with us for an interview—one of those rare conversations where the mask slips and the world they’ve built feels close enough to touch. They offered us a glimpse into their chaos, warmth, and wonder.

Last year was your first time in Serbia, when you played at Arsenal Fest. Now you’re back with a full solo show as headliners. What kept you from coming sooner, especially with so many Serbian fans following you all over Europe?
– Time is a peculiar thief. We’ve always wanted to return sooner, but the world pulls you in every direction when you live like a circus of sound and vision. Serbia left a mark on us its electricity, the souls we met. The delay wasn’t from lack of desire but from the spiraling dance of fate and touring chaos. Now, we return with reverence.

How would you describe your style in one word, encompassing music, personal expression, fashion, appearance, and everything in between?
– Palaye.

What does it mean to you, and does it even make sense when someone labels your music as “fashion art rock”?
Labels are coffins for something that is meant to be alive and ever-changing. But if they must name it something, “fashion art rock” is as close as words can get to what we are a canvas of controlled chaos, elegance and rebellion stitched together in silk and sound.

We know that the name Palaye Royale carries deep meaning and personal symbolism, as did your original name, Kropp Circle. Still, what led to the decision to change it? Was it a creative shift, a statement, or something more personal?
Kropp Circle was childhood; Palaye Royale is our forever. One was the skeleton, the other the spirit. The name change was a ritual—like burning old pages to write new. It was never just a rebrand, but a rebirth.

How much time, effort, and planning goes into maintaining your unique look and presence—or did it all come naturally, considering how authentic and one-of-a- kind you are even off stage?
To be honest, it’s less about planning and more about living. This is simply how we exist—inside a dream stitched together by imagination, old cinema, and romantic despair. We don’t wear costumes; we wear reflections of what we feel.

How far are you willing to go in preserving your authenticity? Are there moments when that principle is challenged, especially as you evolve as a band?

We’ve always said we’d rather fail as ourselves than succeed as something else. The industry tests that constantly. But evolution doesn’t mean compromise. It means refining the madness without sanding down the edges. We stay sharp, even if it cuts us sometimes.

You’ve stayed true to yourselves from the first album to the latest one. The number of people listening to your music has significantly grown. What are your plans for future releases, and can you be even more “yourselves” than you already are?

The further we go, the deeper we descend into who we truly are. The masks fall, the walls dissolve. Every album is a séance. The next one… it’s already in the works. Palaye is a never ending art project.

Emerson, how do you channel and express your creativity, from personal style and drawings to poetry, clothing design, and music?
I see life as a collage. Whether I’m drawing, writing, or playing it’s all one long performance. The universe is a sketchbook. My job is to capture fragments of it before they disappear. Everything I do is part of the same heartbeat.

We know you’re genuine—that who you are on stage is who you are in private as well. But is that really always the case?
I think it’s all one long performance—but not in the deceptive sense. More like… I don’t take the stage off when I leave the venue. The person you see up there is just me without hesitation. But even in silence, I’m still dreaming.

Do you choreograph your stage performance in advance, or do you just go with the flow and see what happens?
It’s chaos choreographed by instinct. We don’t rehearse movement—we allow the music to possess us. Remington climbing scaffolding is as much a surprise to us as it is to the crowd. Each night is its own fever dream.

How do you maintain intimacy with fans as your popularity grows?
Fame is noise. Connection is quiet. We try to stay in the quiet even though we have our internal loudness but we know stuck to the people who made this possible and continue to believe and challenge us when we are being a bit crazy. But we are open books to our fans, they are our family.

Is the attitude and confidence something that came naturally from the start, or is it something you’ve built over time?
Confidence was born out of survival. The stage is where we learned to become who we are. We have been touring since 2015 so we only know this and this is what we love. It wasn’t handed to us—it was figured out from rejection, heartbreak and insanity.

Palaye Royale/ Photo: Promo (via Long Play)

Do you think your fans share similar traits with you?
Our fans are reflections of our art—romantics, misfits, dreamers, outlaws of emotion. We find pieces of ourselves in their eyes and I believe they see themselves in us. That’s the real communion. Family.

Now that you’ve performed Death Or Glory live for a while, does it still feel like your best album?
Death Or Glory is just another piece to our beautiful puzzle. Right now, we are just having fun and tightening up the nonsense. But I always believe the next thing will burn brighter—or at least stranger.

Why do you want to open a boutique hotel specifically in Budapest?
Budapest feels like a dream half-remembered. It’s a city wrapped in velvet melancholy. A boutique hotel there wouldn’t just be a place to stay it’d be a place to feel something cinematic.

What made Wembley Arena your dream venue even before seeing it?
It’s less about the building and more about what it symbolizes. To us, Wembley was a mirage on the horizon—a holy grail. Everyone in the world knows Wembley Arena and it is behind us and all we continue to do is dream and work our asses off. The first time we stepped inside it was as performers, not as spectators. That made it real and sacred.

When you played at Wembley, was it everything you expected? Do you have a new dream venue now?
Wembley was a prayer answered. But dreams continue to grow. Now, I see shadows of dreams in abandoned theaters, old churches, rooftops… But one day, Palaye Royale live at the Palais Royal in Toronto and the one in Paris. Or something we build ourselves that isn’t a place existing already. We have had plans for something larger than us for over a decade and it feels like the time is coming.

Will your performance in Belgrade at Zappa Barka be your first show on a boat?
Yes—and how perfectly poetic. A boat show in Belgrade? Sounds like a fever dream.

Soon, we’ll meet again—to keep the fever dream alive, together—at Zappa Barka. This is more than just another show. It’s a moment suspended between reality and imagination. Their first performance on the river isn’t just a gig—it’s a promise. And we have a responsibility to make it unforgettable. If we show up carrying even a spark of the energy they emit—unapologetic positivity, chaotic joy, and that rare, heartwarming honesty—we’ve already done our part.

J. Ilić for HL

Haos vođen instiktom… Do pola dosanjan intervju sa Palaye Royale

Kada pomislimo na Las Vegas, često zamišljamo nešto grandiozno, zaslepljujuće. Ponekad prenatrpano, preterano, iscrpljujuće—ili jednostavno preglasno. Zamišljamo grad na osnovu njegove predstave u filmovima ili knjigama. Bez izuzetka, negde u pozadini, stoji neonska reklama. Ili je ona baš prvo na šta pomislimo.

Upravo u tom Las Vegasu, davne 2008. godine, nastao je bend koji savršeno oslikava tu predstavu o gradu. Doduše, deluje da ta 2008. nije bila tako davno (čak ni mladima koji imaju sasvim drugačiji pojam o vremenu), jer je njihova energija, posle skoro dvadeset godina, ostala nepromenjena. Kao da su svake godine sve mlađi. Tada su se zvali Kropp Circle. Zatim su 2011. postali onakvi kakvim ih znamo—Palaye Royale.

Te 2008. godine, bili su deca. Bili su deca i 2011. A ono što ih zaista izdvaja (mada su već dovoljno autentični)—jeste činjenica da nikada nisu prestali da budu deca. Nikada nisu ni pomislili da tamo negde, u gužvi, izgube sebe.

Palaye Royale 18. juna na novoj Zappa Barci

Ovaj beskrajno šarmantan, teatralan, porodični bend, našao je vremena da sa nama podeli jedan deo svog izmaštanog sveta.

Prošle godine ste prvi put nastupili u Srbiji, na Arsenal Festu. Sada se vraćate, na samostalni koncert. Kako to da niste došli ranije, imajući u vidu brojne srpske fanove koji vas prate širom Evrope?
Vreme je jedan čudan lopov. Želeli smo da dođemo ranije, ali, kada živite kao pokretni cikus zvuka i slike, svet vas vuče na sve strane. Srbija je ostavila veliki utisak na nas, kako zbog svoje energije, tako i zbog ljudi koje smo tamo sreli. Kašnjenje nije bilo zbog nedostatka želje, već zbog vrtoglave igre sudbine i turneja. Vraćamo se sa poštovanjem.

Kako biste jednom rečju opisali svoj stil—obuhvatajući muziku, lični izraz, modu, izgled i sve ono što staje između?
– Palaye.

Šta za vas znači kada neko žanrovski odredi vašu muziku  “fashion art rock”? Da li to ima ikakvog smisla?
– Oznake i žanrovi su kao grobnice za nešto što treba da bude živo i promenljivo. Ali ako već mora da se nazove nekako, “fashion art rock” je najbliže što reči mogu da priđu onome što jesmo—platno kontrolisanog haosa, elegancije i bunta, krojeno svilom i zvukom.

Znamo da ime Palaye Royale nosi duboko lično značenje, kao i prethodni naziv Kropp Circle. Šta je bilo presudno za promenu imena? Da li je to bila kreativna promena, poruka, ili nešto intimnije?
– Kropp Circle je bilo detinjstvo; Palaye Royale je naše zauvek. Jedno je bio skelet, drugo duh. Promena imena bila je ritual—kao paljenje starih stranica da bi se pisale nove. Nikada to nije bilo rebrendiranje, već pravo ponovno rođenje.

Koliko truda, vremena i planiranja ulažete u održavanje svog jedinstvenog izgleda i pojavnosti? Ili vam sve to dolazi prirodno?
– Iskreno, nije stvar u planiranju, već u načinu života. Mi jednostavno živimo tako—unutar sna sašivenog od mašte, starih filmova i romantičnog očaja. Ne nosimo kostime; nosimo odraze onoga što osećamo.

Koliko daleko ste spremni da idete da biste sačuvali svoju autentičnost? Da li se taj princip nekada dovodi u pitanje, naročito kako se bend razvija?
– Uvek smo govorili da bismo radije propali kao svoji, nego uspeli kao nešto što nismo. Industrija to stalno testira. Ali evolucija ne znači kompromis. Znači usavršavanje ludila, bez ikakvog brušenja. Ostajemo oštri, čak i ako se ponekad posečemo.

Ostajali ste verni sebi od prvog do poslednjeg albuma. Broj ljudi koji vas slušaju znatno se povećao. Kakvi su vam planovi za buduća izdanja? Možete li biti još više “svoji” nego što već jeste?
– Što dalje idemo, to dublje ulazimo u ono što zaista jesmo. Maske padaju, zidovi se ruše. Svaki album je kao spiritistička seansa. Već radimo na novom izdanju. Palaye je umetnički projekat koji se nikad ne zaustavlja.

Emerson, kako izražavaš i usmeravaš svoju kreativnost—od stila, crtanja i slikanja, poezije, preko dizajniranja odeće, pa sve do muzike?
– Život vidim kao kolaž. Bilo da crtam, pišem ili sviram—sve je to jedan dug performans. Univerzum je moje platno. Moj zadatak je da uhvatim njegove delove dok ne nestanu. Sve što radim deo je istog unutrašnjeg ritma.

Znamo da ste autentični—da ono što ste na bini, jeste i privatno. Ali, da li je to zaista uvek tako?
– Mislim da je sve to jedan dug performans— ali ne u varljivom smislu. Više kao… ne silazim sa scene, čak i kada fizički više nisam u tom prostoru. Osoba koju vidite tamo gore, to sam ja bez zadrške. Čak i u tišini, ja i dalje sanjam.

Da li koreografišete nastup unapred, ili jednostavno pratite trenutak?
– To je haos vođen instinktom. Ne vežbamo kretanje na bini—dozvoljavamo muzici da nas obuzme. Remington koji se penje na konstrukciju bine iznenađenje je i za nas, ne samo za publiku. Svaka noć je jedinstven fever dream.

Kako održavate bliskost sa fanovima dok popularnost raste?
– Slava je buka. Povezanost je tišina. Trudimo se da ostanemo u toj tišini—iako u nama gori unutrašnja buka. Ali ostajemo verni ljudima koji su nam sve ovo omogućili, koji veruju u nas i ponekad nas izazivaju kad preteramo. Ne krijemo ništa od naših fanova. Oni su naša porodica.

Da li su vaš stav i samopouzdanje došli prirodno, ili ste to izgradili tokom vremena?
– Samopouzdanje je nastalo iz preživljavanja. Bina je mesto gde smo naučili da budemo ono što jesmo. Na turnejama smo od 2015. i to je sve što znamo i volimo. Nije nam dato—izgradili smo ga kroz odbijanja, slomljena srca i ludilo.

Palaye Royale/ Photo: Promo (via Long Play)

Da li mislite da vaši fanovi dele slične osobine sa vama?
– Naši fanovi su ogledala naše umetnosti—romantične duše, autsajderi, sanjari, buntovnici. Nalazimo delove sebe u njihovim očima, a verujem da i oni vide sebe u nama. To je ono pravo zajedništvo. Porodica.

Sada kada ste duže vreme uživo izvodili Death or Glory, da li ga i dalje smatrate svojim najboljim albumom?
– Death or Glory je samo još jedan komad naše divne slagalice. Trenutno se samo zabavljamo i usmeravamo haos. Ali uvek verujem da će sledeće što napravimo biti još bolje—ili makar biti još čudnije.

Zašto baš u Budimpešti želite da otvorite vaš budući butik hotel?
– Budimpešta deluje kao san kog se tek do pola sećamo. Grad obavijen somotskom melanholijom. Taj hotel ne bi bio samo mesto za spavanje—bio bi mesto gde biste se osećali kao u filmu.

Kako vam je koncert Wembley Areni bio san, čak i pre nego što ste je uopšte videli?
– Nije stvar u zgradi, već u onome što ona simbolizuje. Za nas je Wembley bio fatamorgana na horizontu—sveti gral. Cela planeta zna za Wembley. A mi smo prvi put kročili unutra ne kao gledaoci, već kao izvođači. To ga je učinilo stvarnim. I svetim.

Da li je nastup na Wembleyu ispunio očekivanja? Imate li sada novi san?
– Wembley je bio ostvarena molitva. Ali snovi rastu. Sada sanjamo o napuštenim bioskopima, starim crkvama, na krovovima… Jednog dana—Palaye Royale uživo u Palais Royalu u Torontu i onom u Parizu. Ili na mestu koje sami stvorimo, koje još ne postoji. Taj plan postoji već više od decenije i čini se se približava trenutak kada će se ostvariti

Da li će vaš nastup u Beogradu na Zappa Barci biti vaš prvi koncert na splavu?
– Da—i koliko god da to zvuči lirski, zapravo i jeste. Koncert na brodu, u Beogradu? Zvuči kao fever dream.

Uskoro ćemo se ponovo sresti—da zajedno dosanjamo ovaj “san koji se sanja do pola”. Njihov prvi nastup na reci ne sme da bude samo još jedna svirka—već obećanje. A na nama je odgovornost da ga učinimo nezaboravnim. Ako ponesemo sa sobom makar delić energije kojom oni zrače—bezrezevnu pozitivnost, haotičnu radost i onu retku, iskrenu toplinu—svoj deo posla već smo obavili.

J. Ilić za HL

 

Ovacije za film o Vladi Divljanu na 18. Beldocsu, gužva na programu “Bitka za stvarnost” sa Galebom Nikačevićem

Treće veče 18. Beldocs festivala bilo je izuzetno posećeno, a posebno u Domu omladine Beograda i u Jugoslovenskoj kinoteci.

Prvu premijeru treće večeri imala je rediteljka filma “Bila sam umetnica”, Ema Teokarević. Autorka u filmu razgovara s bivšim kolegama umetnicima i pohađa časove mađarskog jezika u svrhu sticanja državljanstva Evropske unije. Ona preispituje romantizovanu predstavu rada iz ljubavi.

Beldocs/Foto; Marko Petrovic

Kako sama kaže, film osvetljava svakodnevnu stvarnost umetničkog rada – ekonomsku nesigurnost, institucionalne prepreke i lične sumnje – i otvara pitanja o vrednosti i održivosti umetničkog poziva. Posle projekcije prokomentarisala je kako nije imala nameru da ovo bude ličan film, ali da je na kraju tako isapao.

– Razgovarajući sa svojim prijateljima umetnicima, shvatila sam da se i slično osećamo i da živimo u priličnom beznađu i bez neke perspektive, tako da mi se stvorila ideja da je dobro da na ovaj način izrazim tu kolektivnu frustraciju – kazala je Ema.

Beldocs/Foto; Marko Petrovic

Kako je i očekivano, budući da su posle prve najave karte za film Marka Đorđevića “Iza osmeha” planule, na premijeri ovog filma, koji predstavlja intimni dokumentarni portret Vlade Divljana, okupila se mnogobrojna publika. Veliki broj Vladinih kolega, muzičara, prijatelja i rodbine, kao i poštovalaca njegovog lika i dela, ovacijama je ispratio projekciju, i ekipu filma nagradio dugim aplauzom.

Beldocs/Foto; Marko Petrovic

Film se oslanja na porodične arhive i snimke zabeležene kućnom kamerom — prizore svakodnevice, muzike i bliskosti — koje otkrivaju nežni, privatni svet jednog od najvoljenijih muzičara s ovih prostora. Uz animirane sekvence Milorada Savanovića, koje dočaravaju zamišljene avanture, film gradi emotivnu priču o životu, stvaranju i sećanju.

Krila i Tlo – foto.Marko Petrovic

Marko Đorđević se posle gromoglasnog aplauza poklonio publici u punoj Velikoj Sali Doma omladine Beograda i objasnio kako je nastala ideja za ovaj film:

– Sve je počelo mojim upoznavanjem sa Dinom Divljan (koja je u publici). Naime, za moj prethodni film, “Za danas toliko”, trebala bi mi je pesma “Sve laže sveta” za kraj filma. Kada sam napisao Dini jedan mejl, od tada je krenulo naše poznanstvo. A onda sam saznao za te Vladine snimke, koji su me potpuno inspirisali, ali sam dobio ideju da to uradim uz adekvatnu animaciju, za koju sam pozvao Milorada Savanovića, koji je baš pre neki dan na konferenciji rekao divnu stvar: ‘Vlada je u stvari svima nama postavio zadatak kako treba da se igramo u tim snimcima, tako da smo se sve vreme trudili da se zapravo igramo i uživamo u procesu’.

Dina Divljan i Konstrakta – foto Nađa Rakićevic

Savanović je objasnio kako je nastao animirani lik i kako je Vladu uvek povezivao sa morem, te je njegov lik sve vreme u morskom ambijentu.

Ono što je zanimljivo je i činjenica da je za potrebe ovog filma urađen i poseban aranžman za pesmu “Rusija”, koju je uradio Stevan Milošević.

Branka Katić . foto Marko Petrović

Treći film treće večeri Beldocsa iz Srpskog takmičarskog programa bio je “Krila i tlo” autora Stefana Maleševića. Ovaj film je suptilan portret ruralne turske zajednice u kojoj žene vode glavnu reč, stvarajući neočekivan spoj tradicije, pobožnosti i rodne ravnopravnosti. Ajten i Erdogan podižu svoju porodicu u Kanatlarcima u Severnoj Makedoniji, balansirajući između osam vekova starog bektašijskog učenja i izazova savremenog života. U ovom turskom selu, poznatom po beračima duvana, muslimanska zajednica posvećena veri, porodici i tradiciji gaji i rodnu ravnopravnost, sa dubokim uverenjem u jednakost svega i svih.

Krila i Tlo – foto.Marko Petrovic

– Moram da kažem da je stvar na koju sam najviše ponosan ta što nisam previše razmišljao u procesu pravljenja ovog filma. Srećom ili nažalost, pravljenje filma traje jako dugo, pa imaš momenata gde ti gledaš i posmatraš svoj film kao gledalac ili kritičar, ali u toku snimanja, ali i montaže, nekako smo se trudili da se više vodimo intuicijom, a ne šta mislimo i šta bi to moglo da znači i kako bi moglo da se protumači. Da li je antropološki film? Svakako jeste, ali ga nisam pravio sa tom idejom – rekao je posle projekcije reditelj Stefan Malešević.

Krila i Tlo – foto.Marko Petrovic

Gostujući kustos ovogodišnjeg Beldocsa je Galeb Nikačević, autor popularnog podkasta Agelast. Njegov program nosi naziv “Bitka za stvarnost”.

 – Zato što duboko verujem da živimo u svetu u kome se upravo odvija bitka za stvarnost na dva fronta – a to su obrazovanje i mediji – Galeb je objasnio publici. Kroz svoju selekciju od pet filmova, istražuje na koje načine oblikujemo značenje, tumačimo istinu i gradimo zajedničku stvarnost u eri konfuzije, fragmentacije i medijskog viška.

Bitka za stvarnost beldocs foto luka knezevic strika

Velika sala Jugoslovenske kinoteke sinoć je bila dupke puna, a prikazan je film “BLUM – Gospodari svoje budućnosti “, rediteljke Jasmile Žbanić, koji donosi priču o Emeriku Blumu, preduzetniku i vizionaru koji je u posleratnoj Bosni i Hercegovini osnovao Energoinvest, kompaniju zasnovanu na modelu radničkog samoupravljanja. Kroz bogatu arhivu i svedočenja, film prikazuje kako je Blum u ruralnom i razrušenom okruženju uspeo da izgradi globalnu firmu vođen filozofijom koja danas, u doba kapitalizma, deluje gotovo utopijski.

Bitka za stvarnost beldocs foto luka knezevic strika

Po završetku filma Galeb je porazgovarao sa rediteljkom, Jasmilom Žbanić, putem video poziva, a publika ju je dočekala dugim i glasnim aplauzom.

Četvrtog dana osamnaestog Beldocs festivala, u subotu, 24. maja, očekuje nas uzbudljiv program na gotovo svim lokacijama. U Domu omladine Beograda biće prikazan film o Sava Centru – “Inventar”, autora Ivana Markovića, zatim film “Gvozdene kapije” rediteljke Barbare Knežević i novi dokumentarac Darka Bajića i Siniše Cvetkovića, “Film davne budućnosti: Đorđe Kadijević”. Poslednji termin u Domu omladine Beograda rezervisan je za podsećanje na nedavno preminulog reditelja Dejvida Linča – “Dejvid Linč: Ne gledaj u mene”.

U Jugoslovenskoj kinoteci će biti prikazan film Gorana Devića “Paviljon 6”, kao i film “Pasija po Beatris Dal”, nažalost bez prisustva glumice, koja je iznenada iz privatnih razloga morala da otkaže dolazak u Beograd. Projekciji će ipak prisustvovati reditelj filma, Fabris di Velc.

Osamnaesti Beldocs traje do 27. maja 2025. godine, a celokupan program možete pronaći na ovom linku –  beldocs.rs

Apsolutiram apsolutno autentična… Aleksandra Ninković objavila novi singl

Beogradska umetnica Aleksandra Ninković  aka Apsolutiram predstavila je singl i lyric video pod nazivom “Autentik” za izdavačku kuću Multimedia Music.

Novi singl je numera u elektro/pop žanru otpevana na srpskom jeziku koju je producirao Mario Milivojević.

Aleksandrin izvođački debi, pod pseudonimom Apsolutiram, dogodio se na domaćoj sceni 2022. godine objavljivanjem singla “Perspektive”.

Pesma je nastala u saradnji  Mariom Milivojevićem i Martine Labbè/Kanada, i dospela na jubilarno izdanje kompilacije “Femixeta 10”, a premijerno je emitovana u emisiji “Slušaj ‘vamo” radio Beograda 202.

Apsolutiram vam predstavlja debi singl… Ovo su Aleksandrine “Perspektive”

Što se tiče daljih planova, Aleksandra kaže da uskoro stiže jazz album “Musings”, čiju realizaciju je podržao SOKOJ sredstvima iz fonda za kulturna davanja.

Album je zamišljen kao kolekcija jazz melodija kroz perspektive multižanra. Svaka numera koja je u osnovi jazz, ima primese još nekog muzičkog stila: smooth, swing, hip hop, latino, ‘20, balkan etno.

Tekstovi pesama su na srpskom, engleskom, ukrajinskom i španskom jeziku. Na albumu učestvuju mnogi afirmisani domaći i strani muzičari.

Profesorka Zorica Tomić u Buntu: Album E-Play “Diši duboko” nosi suptilan i senzibilan naziv, ali je zapravo – album pobune

Aktuelno izdanje emisije Bunt – najdugovečjije rok emisije RTS-a, posvećeno je predstavljanju novog, šestog studijskog albuma “Diši duboko” grupe E-play koji je pre nekoliko meseci objavio PGP RTS.

O novom muzičkom materijalu beogradskog alternativnog rok benda govorila je i profesorka Zorica Tomić.

– Iako ovaj album nosi jedan jako suptilan, senzibilan naziv, “Diši duboko” zapravo je to jedan album pobune – kaže Zorica Tomić i dodaje:

Zorica Tomić, screenshot

– Upoznavši se se sa istorijom ove grupe i njihove muzike, naročito sa Majinim autorskim opusom, bila sam iznenađena i zapanjena da album ima ovu notu… da je on do te mere sofisticirano artikulisao osnovnu ideju. A ta ideja je ono sa čime se svako od nas suočava. To je način na koji percipiramo ljubav, svoj odnos sa drugima, način na koji nastojimo da razumemo druge ljude i kakav odnos možemo da imamo prema patnji. Iz tekstova Majinih pesama na ovom albumu, rekla bih da se radi o jednom veoma iskrenom- pregovaranju, sa sopstvenom dušom… A to je, u eri totalnog kuliranja opoziva vrednosti veze sa drugima, do te mere retko – da postaje izuzetno.

E-Play – Diši duboko/Photo: Gordan Jović RTS

Frontmenka benda E Play, Maja Cvetković poverava da se sa cenjenom profesorkom upoznala tek kada je pozvala i predložila joj da presluša album “Diši duboko”:

– Vrlo posvećeno smo osmisljavali svaku od naših novih sedam pesama na ovom izdanju, uložili smo mnogo rada, truda i nastojali da stvaralački odemo korak dalje u našem muzičkom izrazu. Ovaj album je drugačiji od svega što smo do sada radili. Trajemo na sceni duže od četvrt veka i u ovoj autorskoj fazi mi se učinilo zanimljivim da pozovem i upitam za utiske o našem novom autorskom studijskom materijalu ali i o opštem doživljaju našeg zvuka, poetike i nekoga koga lično ne poznajem, odnosno ličnost čiji rad, stručnost i stavove veoma cenim i poštujem, a to je profesorka Zorica Tomić – cenjena sociološkinja, kulturolog, doktor filozofije, autorka i naša savremenica.

“Diši duboko”… Poznati domaći pisci i umetnici u novom spotu benda E-Play

Zorica Tomić je u emisiji Bunt iznela svoj introspektivni osvrt na muziku, poetiku, poruke i značaj albuma “Diši duboko”. Analizirala je teme koje se iščitavaju kroz liriku benda E-play, a istakla je i nekoliko filosofskih aspekata, uvida i promišljanja koje je zapazila u stvaralaštvu autorke Maje Cvetković:

E-Play – Diši duboko/Photo: Gordan Jović RTS

– Ovde imamo favorizovanje jednog prostora, jedne slobode, da se voli, slobode da se promišlja ljubav, slobode da se promišlja i patnja ali i ono, sa čime pojedinac danas u doba takozvane “krajnje faze narcističke kulture”, jednostavno “nema slobodu da bude sam sa svojim bolom” a još manje da prihvati bilo kakvu vrstu odbijanja…. U stihovima Maje Cvetković imamo odbijanje kao jedan integralni deo života, prema kojem se ona odnosi povremeno vrlo senzibilno a povremeno sa fantastičnom dozom humora.

Maja E-Play: Kad objaviš pesmu, ona pripada publici, više nije tvoja…

Kompletnu emisiju “Bunt” posvećenu predstavljanju izdanja “Diši duboko”, možete pogledati putem ovdeovog linka: https://youtu.be/ud4INOQXdjE?feature=shared

RTS će ove jeseni emitovati i specijalnu TV emisiju, snimljenu u legendarnom Studiju 6 Radio Beograda, prilikom koncertne promocije pomenutog autorskog studijskog albuma na kojoj je sastav E Play i odsvirao sve nove pesme: “Osmeh”, “Hotel Jugoslavija”, “Nije da nije”, “Diši duboko”, “Za srećom”, “Idemo da plačemo” i “Istina”.

Uđite u novi muzički univerzum uz grupu Ti, Fafa i ja, večeras u klubu Bluz i pivo…

Večeras nas u klubu Bluz i pivo u Beogradu čeka jedno vrlo zanimljivo muzičko iskustvo, uz grupu Ti, Fafa i ja.

Ti, Fafa i ja je muzička grupa iz Kragujevca, osnovana 1999. godine. Trenutnu postavu čine Mihael Fafa Stojanović (gitara), David Armuš (bubnjevi) i Dimitrije Filipović Dika (bas gitara).

Grupa Ti, Fafa i ja izvodi autorske kompozicije koje stvara Mihael Fafa Stojanović. Njihova muzika se pretežno uklapa u žanr koji predstavlja spoj džeza, bluza, roka i ambijentalne muzike.

Slušajući ih teško je poverovati da su dovoljna samo tri instrumenta i jedanaest (ako smatrate ispravnijim deset) tonova za univerzum koji pred nama stvaraju. Naravno, nije reč samo o instrumentima, već o Davidu, Diki i Fafi, najfinijem blendu boja, stilova i originalnih muzičkih ideja na ovim prostorima. Već u prvim taktovima otimaju od iščašene svakodnevice i apsorbuju u utopijski savršeno tkanje od ritma, harmonije, intervala, lucidnih Fafinih fraza, fjužna, bluza, džeza, fanka…

Isprobajte ovaj beg od stvarnosti večeras od 21h u klubu Bluz i pivo.

“Eho neizvjesnog ishoda”… Banjalučki Sopot objavio četvrto studijsko izdanje

Banjalučki bend Sopot, jedan od najautentičnijih regionalnih predstavnika fuzije elektronskog zvuka, gitarskog izraza i angažovanih tekstova, objavio je četvrti studijski album “Eho neizvjesnog ishoda” pod etiketom Muzičke produkcije RTRS.

Album sadrži devet autorskih kompozicija, nastalih u vremenskom rasponu koji obuhvata pandemijske godine i period neposredno posle njih, vreme dubokih ličnih i kolektivnih preispitivanja, što se direktno reflektuje i u lirici i u zvučnoj slici.

Novo izdanje navljeno je video singlom “Biraj”, a spot je premjerno objavljen na YouTube kanalu benda istog dana kada je album postao dostupan u digitalnom formatu.

Sopot je već prethodno objavio dve pesme s ovog izdanja: “Jednoga dana” (2021) i “Ostani čovjek” (2022), koje su svojim izražajnim porukama i produkcijskom ozbiljnošću najavile estetski okvir novog materijala.

Tekstove za pesme na ovom izdanju potpisuje pretežno Petar Topalović, frontmen benda i autor jasne socijalne vizije, dok su aranžmani rezultat kolektivnog rada aktuelne postave koju, pored Topalovića, čine i Dejan Savić, Đurica Štula i Saša Predojević.

Sopot/ Photo: Bojan Vasiljević

“Eho neizvjesnog ishoda” je logičan nastavak Sopotovog evolutivnog puta. Posle ranijeg albuma “Sopotnik” (2013), kojim su se približili dub i elektronskom izrazu, novi materijal vraća bend organskom, gitarskom zvuku, zadržavajući oštrinu i tematsku angažovanost koja ih je oduvek izdvajala.

Ova banjalučki bend poznat je po koncertnoj energiji, beskompromisnoj produkciji i turnejama koje su ih odvele širom Evrope, uključujući Nemačku, Norvešku, Švedsku i Holandiju. Njihova dosadašnja izdanja “DuBalkan”, “Equilibrium” i “Sopotnik” učvrstila su ih kao autentičan glas urbane scene regiona.

Album “Eho neizvjesnog ishoda” dostupan je na svim većim streaming platformama kao i na zvaničnom YouTube kanalu benda.

U saradnji s Muzičkom produkcijom RTRS, najavljeno je i fizičko izdanje albuma u ograničenom promotivnom tiražu, čime će se ovaj projekat dodatno zaokružiti.

“Hvatač snova”… Izložba Aleksandara Zografa u Bioskopu Balkan

U Bioskopu Balkan, u organizaciji Fondacije Saša Marčeta, 6. juna biće otvorena izložba “Hvatač snova”, posvećena  Aleksandru Zografu, jednom od najznačajnijih predstavnika alternativne i autobiografske strip scene u regionu i šire.

Kroz crteže, faksimile, publikacije i prateće materijale, izložba prati Zografovu višedecenijsku umetničku karijeru u kojoj strip postaje i dnevnik i hronika i sanovnik.

Fokus izložbe je na snovima — tematskom i formalnom polazištu brojnih Zografovih stripova, koje autor beleži iz takozvanog hipnagogičkog stanja, između jave i sna. U tom smislu, naziv izložbe “Hvatač snova“ upućuje na Zografovu ulogu snohvatica, umetnika koji slike iz nesvesnog pretače u narative svojim autorskim jezikom.

Izložba Aleksandra Zografa, vizual/ Photo: Promo

Aleksandar Zograf prisutan je na međunarodnoj strip sceni od 1990-ih, kada njegova dela počinju da se objavljuju u SAD i širom Evrope. 

Tokom NATO bombardovanja, postaje jedan od prvih strip autora koji ratnu stvarnost beleže i objavljuju u realnom vremenu, putem elektronskih biltena i stripova koji su istovremeno izlazili u inostranstvu.

Njegovi radovi “Život pod sankcijama”, “Psihonaut”, “Pozdravi iz Srbije” i “Dream Watcher”, objavljeni su u mnogim zemljama, dok je izlagao u galerijama od Beča i Pariza do San Franciska i Soluna.

Izložba Aleksandra Zografa, vizual/ Photo: Promo

Kustos izložbe, Stevan Vuković, u svom pristupu kombinuje formalističke i psihoanalitičke teorije stripa, osvetljavajući Zografovo stvaralaštvo kao istovremeno intimno i univerzalno, kao prostor susreta ličnih snoviđenja i kolektivne stvarnosti.

Pored Zografovih radova, posetioci će moći da vide i vizuelne interpretacije njegovih strip scena u tekstilnim radovima Gordane Baste, koja kroz tradicionalne tehnike veza prenosi motive iz crteža u taktilni medij.

Tokom izložbe posetioci će imati dva stručna vođenja sa umetnikom i kustosom i to 12. i 24. juna u 19:00 časova. Za utorak, 24. jun, pored stručnog vođenja, planirana je i promocija kataloga.

Izložba Aleksandra Zografa, vizual/ Photo: Promo

Izložba će biti otvorena do 28. juna, a ulaz je slobodan.

Bili Džoel otkazao sve koncerte zbog bolesti koja utiče na mozak…

Početkom godine, Bili Džoel je odložio više koncerata zbog tada nepoznatog zdravstvenog problema.

Sada su ti nastupi i zvanično otkazani, a javnosti je saopšteno da muzičar boluje od normotenzivnog hidrocefalusa (NPH) — oboljenja koje utiče na mozak.

“Stanje se pogoršalo usled nastupa u poslednje vreme, što je dovelo do problema sa sluhom, vidom i ravnotežom”, stoji u saopštenju njegovog tima. “Po savetu lekara, Bili je započeo specifičnu fizikalnu terapiju i preporučeno mu je da se privremeno povuče sa scene kako bi se oporavio”.

Džoel je u februaru održao dva koncerta pre nego što je ostatak turneje prvo odložio, a potom i potpuno otkazao. Sve kupljene ulaznice biće automatski refundirane.

Bili Džoel pao na bini tokom koncerta, fanovi se zabrinuli…

U saopštenju se dodaje da je Bili zahvalan na vrhunskoj nezi koju dobija, i da mu je trenutno prioritet zdravlje. Takođe se zahvalio fanovima na podršci i izrazio nadu da će se uskoro ponovo vratiti na scenu.

– Iskreno mi je žao što razočaravam publiku i zahvaljujem vam na razumevanju – poručio je Bili Džoel.

HL/Izvor: Rolling Stone

HL intervju – Zoster: Naš feel-good je življenje ovoga što radimo – idemo i popravljamo kišobrane i raspoloženje

Mostarski bend Zoster gledaćemo i slušati ponovo, na ogromnu radost brojnih fanova u Srbiji, 6. juna u Luci Beograd, u organizaciji producentske kuće Long Play.

Pred ovaj koncert kojim će Zoster ekipa iznova potvrditi status koncertne atrakcije koja na bini daje sve, ali i od publike traži isto, popričali smo sa frontmenom benda Mariom Knezovićem o koncertu, naravno, o muzici, naravno, ali i o mnogo čemu drugom.

Šta (ili ko) je vaša Utopija, a gde puštate mozak na pašnjak?
– Moja utopija je ujedno i mjesto gde puštam mozak na pašnjak. To je moj vrt u Mostaru, gdje rastu trešnje i narovi i gdje dolaze meni dragi ljudi.

Od čega zavisi stajling koji ćete odabrati za nastup?
– Od toga gdje je nastup, kako se osećam u tom trenutku i šta mi je dostupno za odabir.

Šta stvara vašu jedinstvenu energiju koja je prisutna samo na nastupima?
– Vjerujem da je u pitanju svijest o prolaznosti i prepuštanje vremenu i prostoru u kom se nalazimo.

Publika često opisuje vašu muziku kao beskrajno pozitivnu, onu koja ostavlja utisak nekoliko dana i bez izuzetka popravlja raspoloženje, možda čak možemo i da primenimo izraz “feel-good”. Dakle, šta je za vas ono što je svima ostalima Zoster? Šta je vaš feel-good.
– Naš feel-good je življenje ovoga što radimo. Idemo i popravljamo kišobrane i raspoloženje.

Kuda idu svi ti ljudi… Na koncert Zostera 6. juna u Luci Beograd

Dobra atmosfera je, naravno, rezultat razmene obostrane dobre energije. Da li više volite festivalske, na otvorenom, ili koncerte u dvoranama?
– Ljeti više volimo biti vani na otvorenom, a zimi na zatvorenom, iz očiglednih klimatskih razloga, jer je tako ugodnije.

Rock maraton – Zoster/Photo: Alex

Znamo odakle dolazi ime grupe. Šta mislite da je sada potrebno društvu, kako bi podiglo imunitet?
– Potrebno je više angažmana da razumemo druge, više zagrljaja, toplih riječi i više solidarnosti.

Da li postoji dovoljno bendova na mostarskoj mladoj alternativnoj sceni?
– Nikad ne postoji dovoljno bendova. Poslušajte bend Pahor i njihov album “Bezdan”.

Šta biste poručili ambicioznim bendovima iz manjih sredina, kako da istraju do uspeha?
– Moraju raditi i stvarati muziku do iznemoglosti.


Zašto Mario neće na koncert Guns N’ Roses

Guns N’ Roses/Photo; Guilherme Neto (via Skymusic)

U jednom od intervjua ste rekli da ste poželeli da se bavite muzikom pod uticajem benda Guns N’ Roses. To znači da se vidimo na njihovom koncertu u Beogradu?
– Nažalost ne. Malo se plašim da ne srušim tu iluziju kad sam bio dječak.


Znamo da je poslednji album grupe Zoster “Najgori”. Koji je najbolji?
– Nadam se da najbolji još nije snimljen.

Da li mislite da nam nedostaje konceptualnih albuma na ovim prostorima?
– Ako ima potrebe da se stvara, treba da se stvara, ako ne – ne treba. Očito da ta potreba ne postoji u dovoljnoj mjeri.

Kada je reč o vašoj muzici, mnoge pesme su apsolutno “sing-along”, dok je skoro svaka “favorit” publike. Da li se desilo da vas nekada iznenadi da je neka pesma korespondirala sa publikom bolje nego što ste očekivali?
– Nismo nikad unapred proračunavali. Pravimo muziku koja nam se sviđa, bez podilaženja ukusu publike. Najbolje je ako se dogodi da se te dve stvari poklope.

Kad dođu “Najgori”, ali naši – mozak na pašnjak, srce na mestu… Zoster pokidao u Dorćol Platzu

S tim u vezi, da li se dešava da vam nekada dosadi da svirate neku od pesama koje publika obožava?
– Sve pjesme koje izvodimo su podložne reinterpretaciji, tako da ih uvjek iznova proživljamo. Ta dinamika se menja sa stvaranjem novih pjesama.

Da li je teže biti glavni glumac ili frontmen?
– Teže možda nije komparacija koja je prikladna. Koliko je izazovno zavisi kakva je uloga, a frontmen sam već 25 godina.

Šta možemo da očekujemo 6. juna u Beogradu?
– Možemo očekivati dobru zabavu, i publika i mi.

Jelena Ilić za HL