Doprinos afirmaciji crnogorske alternativne muzičke scene realizovan je kroz nove video spotove bendova Parampaščad, Bubnjivi & Psi i Vrpca u okviru dokumentarne muzičke emisije Alternativni Puls, koju realizuje Javni medijski servis Crne Gore.
Autori i producenti Ivan Ivanović (frontmen benda Bubnjivi & Psi) i Stefan Pantović (Parampaščad) stoje iza velikog broja pesama koje su u proteklih osam godina oblikovale zvuk i pravac nezavisne crnogorske muzičke produkcije. Njihov rad ima izuzetan uticaj na razvoj alternativne scene u regionu, a sada je dodatno osnažen kroz vizuelni jezik.
Spotove je režirala Tamara Milošević, u saradnji sa autorima i redakcijom emisije. Novi radovi donose autentičan izraz i promovišu kreativnu sinergiju autora, muzičara i medijskih profesionalaca.
Parampaščad – “Život moj”
Parampaščad su odabrali pesmu “Život moj” sa svog prvog albuma “Na putu ka suncu”, želeći da joj kroz novi spot udahnu novu pažnju.
– Pjesma opisuje psihološki preporod, trenutak kada shvatiš da si na pravom putu, ma koliko on bio težak – poručuju iz benda.
Ova retrospektiva dolazi pred najavu novih materijala i singlova koji će prethoditi drugom albumu benda. Video spot možete da pogledatena zvaničnom YouTube kanalu Parampaščad.
Bubnjivi & Psi – “Da li živim sve”
Bubnjivi & Psi, alt-rock bend iz Podgorice, objavio je spot za numeru “Da li živim sve” sa albuma “Stanje svijesti”. Kroz mračniji zvuk i kontemplativni tekst, bend postavlja pitanja savremenog čoveka preopterećenog brzinom informacija.
– Pokušavamo da kroz muziku stvorimo prostor za lična pitanja i introspekciju – kažu članovi benda.
Video spot možete da pogledate na YouTube kanalu benda. Bend za sada ima jedan objavljen album “Stanje svijesti” za Lampshade Media, a koji se našao na listi najboljih protekle godine.
Vrpca – “Za dahom vrat”
Podgorička Vrpca kroz pesmu “Za dahom vrat” istražuje temu straha i unutrašnjeg oslobađanja.
– Ponekad možemo izgubiti orijentaciju poput hoda po konačnom horizontu, ali svjetlost je nužna granica naše aktuelnosti – izjavio je frontmen Braco Subotić. Pesma se nalazi na EP-u “Ne spotiči san” u izdanju Lampshade Media.
Bend je prisutan na regionalnim i domaćim festivalima. Dinamična četvorka iz Podgorice već više od deset godina gradi svoj prepoznatljiv izraz, a poznati su po energičnim nastupima i društveno angažovanim tekstovima.
Alternativni Puls se pozicionira kao važna platforma za promociju originalnog i angažovanog stvaralaštva – emisija spaja razgovore, dokumentarne segmente i muzičke video radove kako bi osvetlila značaj nezavisne umetnosti i njenog doprinosa savremenoj kulturi.
Grupa Pulp objavila je “Got to Have Love” još jedan singl sa predstojećeg albuma “More” koji izlazi 6. juna 2025. godine za Rough Trade Records.
– Reč ‘ljubav’ nisam mogao da izgovorim sve dok nisam napunio skoro 40 godina – objašnjava Džarvis Koker.
– Neprestano sam slušao ljubavne pesme, ali nisam mogao da koristim tu reč u stvarnom životu. Tekst ove pesme je moj razgovor sa samim sobom o toj situaciji. Dobro sam se izribao. Sada sam naučio kako da je izgovorim bez da se zacrvenim.
Pesma je drugi uvid u novi album – prvi posle skoro 24 godine – koji izlazi 6. juna, a dolazi nakon njihovog hvaljenog povratničkog singla “Spike Island” objavljenog u aprilu.
– To je pomalo histerična pesma koja pokušava da govori o ljubavi onako kako je ja sada vidim – otkriva Džarvis Koker, a pesma već deluje kao budući koncertni hit kad bend bude započeo svoju turneju po Britaniji i Irskoj u junu, uz još više nastupa, uključujući kompletnu turneju po Severnoj Americi krajem godine.
Pulp – More, cover
Spot za pesmu, koji je režirao sam Džarvis Koker, koristi snimke iz kultnog dokumentarca “Wigan Casino” iz 1977. godine u režiji Tonija Palmera. Kombinujući kadrove plesača iz Northern Soul ere sa muzikom benda Pulp, video dodatno naglašava plesni potencijal pesme “Got To Have Love”.
– Obožavam plesnu igru – i ovo su najbolji snimci plesne igre koje sam ikada video. Prvi put sam ih video u videu Marka Lekija ‘Fiorucci Made Me Hardcore’ – kaže Džarvis.
Pulp takođe omogućava fanovima širom sveta da čuju album “More” pre njegovog zvaničnog izlaska 6. juna u Međunarodnim Pulp slušaonicama. U saradnji sa omiljenim muzičkim prodavnicama širom sveta, album će biti puštan u celosti tokom ekskluzivnih slušaonica u prodavnicama.
Kompletne informacije o prodavnicama koje učestvuju nalaze se na sajtu benda – https://welovepulp.info – a ograničen broj Pulp poklon paketa biće podeljen posetiocima.
Na YouTube kanalu benda Psihokratija nedavno je objavljen je spot za singl “Ponosan i sam” kojim bend najavljuje svoje dalje aktivnosti i novi EP.
Zapravo, posle 35 godina, originalna postava Psihokratije koju čine Zoran Petrović – vokali i stihovi i Gorjan Krstić – klavijature, kompozicija i korišćene sekvence, ponovo su se udružili i krenuli sa delovanjem.
Reč je o numeri koja se bazira na vajbu post-panka, cold-wavea, dark-wevea. Lirika i muzički izraz potkerpljuju taj osećaj i iskustvo koji su svoj puni potencijal postigli osamdesetih godina prošlog veka.
Lirski pesma govori o ljubavnoj patnji, koja u sebi nosi mističnost i tragičnost, o ljubavi unapred osuđenoj na propast, o ljubavi između lepotice i zveri, tako čestom motivu koji upućuje na romantizam.
Psihokratija/Photo: Fedja Papric
Spot za numeru uradio je Zoran Petrović u kojem je spojena gotik estetika sa modernim elementima, prizorima i pejzažima. Primetno je korišćenje AI aplikacija za koncipiranje ovog videa ali to samo potvrđuje povezanost duha prošlosti sa tehnologijom budućnosti, što u konkretnom slučaju daje jednu privlačnu kompaktnost.
Takođe i kover za ovaj singl usklađen je sa pesmom, estetikom i samim nazivom benda. Konture likova koji gledaju jedno ka drugom su zapravo Zoranove i Gorjanove konture koje su ispunjene stepeništem koje je načinjeno od klavirskih dirki u nekoj ogromoj drevnoj građevini. Baš moćan kover koji upućuje na dubinu u ljudskim bićima i umovima. Na dušu koja je drevna i iz koje kreće da svira muzika kada krene da se korača po dirkama koje čine stepenike. Duhovno uzdizanje muzikom. To nešto i znači sam naziv benda Psihokratija. Vladavina duše.
Psihokratija, elektro dark/gothic bend ex yu scene osnovan je 1987. u Beogradu, kao dvojac sastavljen od Gorjana Krstića (klavijature) i Zorana Petrovića (vokal). Dve godine kasnije pridružuje im se Weselly Karel (klavijature) i u toj postavi 1990. objavljuju svoj prvi album “Album Mentalnih Fotografija”.
Psihokratija/Photo: privatna arhiva benda, uz dozvolu Krstić Gorjan
Godine 1991. Gorjan nastavlja započeti projekat sa potpuno novim saradnicima i dovršava drugi album, konceptualnog tipa, pod nazivom “U Teatru Misterije” koji usled izbijanja rata na prostorima SFRJ ostaje ostaje neobjavljen sve do 2016. godine.
Godine 2016. Psihokratija pod etiketom PMK Records objavljuje svoju diskografiju koja obuhvata period od 1988. do 1991. tj. oba napred pomenuta albuma. Krajem 2017. godine i početkom 2018. godine objavljuje dva singla “The Hunting” i “Tiranny Of The Soul” čime najavlje svoj novi album.
U mesecu oktobru 2019. godine objavljuije svoj treći studisjki album “Eight wanderings of the soul” za nemačku izdavačku kuću Young & Cold Records.
Posle singla “Cikica”, kojim su najavili novi studijski album posvećen ljubavi, Let 3 nastavlja ljubavni niz i objavljuje “Lassie”, odu iskrenoj, čistoj i bezgraničnoj ljubavi.
– o je ona mladenačka vatrena ljubav koja zna biti tijelom žestoka i prljava, a duhom je zapravo anđeoski čista i nevina. To je ona ljubav koju osjećaš u želucu, ljubav od koje gore uši, ljubav zbog koje ne možeš spavati, a nikad nisi umoran. Naš Lassie je upravo to – simbol bezgranične ljubavi i povjerenja- izjavio je frontmen benda Zoran Prodanović Prlja.
Autor teksta je Damir Martinović Mrle, muziku je s njim realizovao i Matej Zec, uz aranžman i produkciju, a sve je nastalo u njihovoj muzičkoj radionici – čarobnjačkoj kućici zvuka Studiju GIS.
Let 3 – Lassie, cover
O čemu govori “Lassie” i koja je njegova uloga u ljubavi, objasnio je Mrle:
– Sva ljubav svijeta rasplamsala se između nas – stopljeni dušom i tijelom, u zagrljaju koji miriše na znoj i nježnost. Sline, uzdasi i mokre noći prolaze kroz nas kao val spasa, dok se ljubimo do ruba svijesti. A nad svime bdije Lassie, naš pas čuvar zaljubljenih, koji zavija na mjesec jer ovo je ljubav koja gori bez kraja.
Režiju pratećeg video spota potpisuje Radislav Jovanov Gonzo, a sniman je u šumovitom i bajkovitom krajoliku sela Slavagora pored Samobora, koji dodatno ističe psihodeličnu, vizualno bogatu i emotivnu atmosferu pesme.
– Kakve veze ima Lassie s majmunima – ne znam, ali su mi išli zajedno s ovom pjesmom koja ti se ‘lijepi’ i zarazi te u trenu. Let 3 na toj trip livadi i sve zajedno vuklo je u jednu pozitivnu koloritnu summer energiju koju je Prlja nazvao umma gumma! – nadovezao se reditelj Radislav Jovanov Gonzo.
Let 3 još jednom dokazuju da su majstori pretvaranja emocije u audiovizuelni spektakl, a “Lassie” nije samo još jedna ljubavna pjesma – to je stanje duha, telesna ekstaza i oda ljubavi u njenom najčišćem obliku.
Za montažu je zaslužna Anita Jovanov, dok režiju i kameru potpisuje Radislav Jovanov Gonzo. Snimke iz vazduha realizovap je ran Kaić, make up Ivana Šimunić, a za kostimografiju i vizualni identitet pesme pobrinula se Marita Čopo. U spotu je glumila Ana Kižlin, koja ujedno potpisuje i izvršnu produkciju spota.
Na 18. Beldocs festivalu, koji je upravo u toku, ljubitelje muzike, gramofonskih ploča, a posebno kolekcionare, obradovaće film mladog hrvatskog autora, Franka Dujmića, pod nazivom “Funk Yu”.
Franko nas uvodi u svet vinila prožet zvukovima jugoslovenskog fanka.
U filmu “Funk Yu”, reditelj Franko, koji je inače kolekcionar ploča, odlazi na putovanje kroz bivšu Jugoslaviju, kako bi pronašao jedini vinilni zapis koji mu nedostaje – singl “Ulica Jorgovana / Zlatokosa” Darka Domijana, koji je jedan od najboljih primera jugoslovenskog fanka. Na putu susreće raznolike likove koje intervjuiše kako bi dobio uvid u maniju pretraživanja kutija s vinilima.
Funk Yu, plakat
Film je svetsku premijeru imao u Irskoj na prošlogodišnjem IndieCork Film Festivalu, a prikazan je i na ZagrebDoxu. Posle Beldocsa odlazi na berlinski Dokumentale.
Promocija monografije posvećenoj našoj čuvenoj grupi Smak održaće se u četvrtak, 29. maja sa početkom u 20:00 časova u SKCNS Fabrika.
Monografiju je priredila Ksenija Đerković a objavilo je udruženje “Smakovci” iz Kragujevca, 2024. Pored autorke, na promociji će govoriti i Branimir Bane Lokner, rok kritičar.
Ksenija Đerković (promocija monografije o grupi Smak)/ Photo: AleX
– Monografija grupe Smak nastala je sa ciljem da stavim akcenat na značaj muzike koju je dala jedna od najpopularnijih rok grupa na nekadašnjoj jugoslovenskoj, balkanskoj i srpskoj rok sceni. S obzirom na to da je ova neponovljiva grupa sa ovih prostora 2022. godine obeležila pola veka postojanja i da je ovoj monografiji prethodila retrospektivna izložba arhivske građe grupe Smak pod nazivom “Smak50“, bilo je logično da posle izložbe radim na monografiji i njenoj objavi. Kao urednik-priređivač želela sam da prikažem kakav je bio put grupe Smak. Monografija se sastoji od sakupljene arhivske građe, autentičnih svedočenja aktera, koncerata, plakata, izdatih ploča i singlova, fotografija koje opisuju određeni period njihovih života, novinskih članaka, intervjua. Moja ideja vodilja bila je da se grupa Smak sačuva od zaborava i promoviše autentična rok kultura sa prostora grada Kragujevca, koja je bila dominantan način izražavanja života generacija sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina 20. veka. Ali moram priznati ne samo Kragujevca već i nekadašnje Jugoslavije – kazala je o monografiji Ksenija Đerković.
– Mnogo je mržnje, isključivosti i ostrašćenosti. Mi moramo da težimo ka tome da čujemo jedni druge. I to za dobrobit ove zemlje jer drugu nemamo. Mi moramo da se isporazgovaramo – rekao je za televiziju N1 frontmen grupe Partibrejkers Zoran Kostić Cane.
– To što su uradili mladi je kao da su ponovo pustili život u organizam koji odumire, koji je zahvaćen nekom gangrenom. Kako smo mi došli do svega? Ova zemlja mora bilo kako da nađe način da opstane. Osećam da stvari nisu dobre, poštujem sve što su mladi uradili, to je veliki napor, pokazali su da nije sve trulo i prazno u ovoj zemlji – rekao je u emisiji “360 stepeni” Zoran Kostić Cane, frontmen grupe Partibrejkers.
– Nešto se rađa, pa to rađanje trpi pritisak. Tražila se odgvornost za nadstrešnicu a onda su stvari otišle na neku drugu stranu. Mladi su tražili odgovore ali ih stariji nisu dali. Nema odgovora već dugo, ali ima nekih drugih, fundamentalnijeg karaktera koji nam dolaze sa nebesa – rekao je Cane.
Legenda grupe Queen, Fredi Merkjuri, dobio je ćerku iz tajne afere 1976. godine sa ženom bliskog prijatelja.
Njeno postojanje do sada je bilo poznato samo njegovim roditeljima, sestri, članovima benda i dugogodišnjoj partnerki Meri Ostin.
Po prvi put, ona je odlučila da progovori u novoj biografiji “Love, Freddie”, koju potpisuje autorka Lesli-En Džons. Ipak, a u knjizi se pominje samo inicijalom – B.
Pre nego što je preminuo od upale pluća izazvane sidom 1991. godine, Fredi je svojoj ćerki ostavio čak 17 tomova ličnih dnevnika. Ona ih je godinama čuvala u tajnosti, ali ih je nedavno ustupila autorki kao osnovu za knjigu koja izlazi krajem godine.
A new biography of the Queen frontman claims he had a secret daughter following an affair with the wife of a close friend.https://t.co/bsfe3Tva47
Danas živi u Evropi, radi kao medicinski radnik i ima svoju porodicu. U pismu koje se nalazi u knjizi, B piše:
“Fredi Merkjuri je bio i ostao moj otac. Imali smo veoma blizak i pun ljubavi odnos od trenutka kada sam rođena, pa sve do poslednjih 15 godina njegovog života. Obožavao me je i bio mi potpuno posvećen. Okolnosti mog rođenja čine se činiti neobičnim, pa i šokantnim, ali to nikada nije umanjilo njegovu posvećenost i ljubav. Čuvao me je kao najvrednije blago”.
When we think of Las Vegas, we picture something grand, dazzling. Often oversaturated, over the top, overwhelming—or simply too loud. We imagine it through the lens of movies and books. There’s always a neon sign in the background.
It was in that very Las Vegas, back in 2008, that a band was born—one that perfectly embodies the aforementioned version of the city. It almost feels like 2008 was yesterday, because their energy, nearly two decades later, hasn’t faded in the slightest. If anything, they seem to grow younger with each passing year. Back then, they were known as Kropp Circle. By 2011, they became what we know and love today—Palaye Royale.
They were kids in 2008. Still kids in 2011. And what truly sets them apart—beyond the music, the fashion, the audacity—is that they never stopped being kids. They never once thought of losing themselves in the noise.
Not long ago, this endlessly charming, colorful, flamboyant family band sat down with us for an interview—one of those rare conversations where the mask slips and the world they’ve built feels close enough to touch. They offered us a glimpse into their chaos, warmth, and wonder.
Last year was your first time in Serbia, when you played at Arsenal Fest. Now you’re back with a full solo show as headliners. What kept you from coming sooner, especially with so many Serbian fans following you all over Europe? – Time is a peculiar thief. We’ve always wanted to return sooner, but the world pulls you in every direction when you live like a circus of sound and vision. Serbia left a mark on us its electricity, the souls we met. The delay wasn’t from lack of desire but from the spiraling dance of fate and touring chaos. Now, we return with reverence.
How would you describe your style in one word, encompassing music, personal expression, fashion, appearance, and everything in between? – Palaye.
What does it mean to you, and does it even make sense when someone labels your music as “fashion art rock”? –Labels are coffins for something that is meant to be alive and ever-changing. But if they must name it something, “fashion art rock” is as close as words can get to what we are a canvas of controlled chaos, elegance and rebellion stitched together in silk and sound.
We know that the name Palaye Royale carries deep meaning and personal symbolism, as did your original name, Kropp Circle. Still, what led to the decision to change it? Was it a creative shift, a statement, or something more personal? – Kropp Circle was childhood; Palaye Royale is our forever. One was the skeleton, the other the spirit. The name change was a ritual—like burning old pages to write new. It was never just a rebrand, but a rebirth.
How much time, effort, and planning goes into maintaining your unique look and presence—or did it all come naturally, considering how authentic and one-of-a- kind you are even off stage? – To be honest, it’s less about planning and more about living. This is simply how we exist—inside a dream stitched together by imagination, old cinema, and romantic despair. We don’t wear costumes; we wear reflections of what we feel.
How far are you willing to go in preserving your authenticity? Are there moments when that principle is challenged, especially as you evolve as a band?
– We’ve always said we’d rather fail as ourselves than succeed as something else. The industry tests that constantly. But evolution doesn’t mean compromise. It means refining the madness without sanding down the edges. We stay sharp, even if it cuts us sometimes.
You’ve stayed true to yourselves from the first album to the latest one. The number of people listening to your music has significantly grown. What are your plans for future releases, and can you be even more “yourselves” than you already are?
– The further we go, the deeper we descend into who we truly are. The masks fall, the walls dissolve. Every album is a séance. The next one… it’s already in the works. Palaye is a never ending art project.
Emerson, how do you channel and express your creativity, from personal style and drawings to poetry, clothing design, and music? – I see life as a collage. Whether I’m drawing, writing, or playing it’s all one long performance. The universe is a sketchbook. My job is to capture fragments of it before they disappear. Everything I do is part of the same heartbeat.
We know you’re genuine—that who you are on stage is who you are in private as well. But is that really always the case? – I think it’s all one long performance—but not in the deceptive sense. More like… I don’t take the stage off when I leave the venue. The person you see up there is just me without hesitation. But even in silence, I’m still dreaming.
Do you choreograph your stage performance in advance, or do you just go with the flow and see what happens? – It’s chaos choreographed by instinct. We don’t rehearse movement—we allow the music to possess us. Remington climbing scaffolding is as much a surprise to us as it is to the crowd. Each night is its own fever dream.
How do you maintain intimacy with fans as your popularity grows? – Fame is noise. Connection is quiet. We try to stay in the quiet even though we have our internal loudness but we know stuck to the people who made this possible and continue to believe and challenge us when we are being a bit crazy. But we are open books to our fans, they are our family.
Is the attitude and confidence something that came naturally from the start, or is it something you’ve built over time? – Confidence was born out of survival. The stage is where we learned to become who we are. We have been touring since 2015 so we only know this and this is what we love. It wasn’t handed to us—it was figured out from rejection, heartbreak and insanity.
Palaye Royale/ Photo: Promo (via Long Play)
Do you think your fans share similar traits with you? – Our fans are reflections of our art—romantics, misfits, dreamers, outlaws of emotion. We find pieces of ourselves in their eyes and I believe they see themselves in us. That’s the real communion. Family.
Now that you’ve performed Death Or Glory live for a while, does it still feel like your best album? – Death Or Glory is just another piece to our beautiful puzzle. Right now, we are just having fun and tightening up the nonsense. But I always believe the next thing will burn brighter—or at least stranger.
Why do you want to open a boutique hotel specifically in Budapest? – Budapest feels like a dream half-remembered. It’s a city wrapped in velvet melancholy. A boutique hotel there wouldn’t just be a place to stay it’d be a place to feel something cinematic.
What made Wembley Arena your dream venue even before seeing it? – It’s less about the building and more about what it symbolizes. To us, Wembley was a mirage on the horizon—a holy grail. Everyone in the world knows Wembley Arena and it is behind us and all we continue to do is dream and work our asses off. The first time we stepped inside it was as performers, not as spectators. That made it real and sacred.
When you played at Wembley, was it everything you expected? Do you have a new dream venue now? – Wembley was a prayer answered. But dreams continue to grow. Now, I see shadows of dreams in abandoned theaters, old churches, rooftops… But one day, Palaye Royale live at the Palais Royal in Toronto and the one in Paris. Or something we build ourselves that isn’t a place existing already. We have had plans for something larger than us for over a decade and it feels like the time is coming.
Will your performance in Belgrade at Zappa Barka be your first show on a boat? Yes—and how perfectly poetic. A boat show in Belgrade? Sounds like a fever dream.
Soon, we’ll meet again—to keep the fever dream alive, together—at Zappa Barka. This is more than just another show. It’s a moment suspended between reality and imagination. Their first performance on the river isn’t just a gig—it’s a promise. And we have a responsibility to make it unforgettable. If we show up carrying even a spark of the energy they emit—unapologetic positivity, chaotic joy, and that rare, heartwarming honesty—we’ve already done our part.
Kada pomislimo na Las Vegas, često zamišljamo nešto grandiozno, zaslepljujuće. Ponekad prenatrpano, preterano, iscrpljujuće—ili jednostavno preglasno. Zamišljamo grad na osnovu njegove predstave u filmovima ili knjigama. Bez izuzetka, negde u pozadini, stoji neonska reklama. Ili je ona baš prvo na šta pomislimo.
Upravo u tom Las Vegasu, davne 2008. godine, nastao je bend koji savršeno oslikava tu predstavu o gradu. Doduše, deluje da ta 2008. nije bila tako davno (čak ni mladima koji imaju sasvim drugačiji pojam o vremenu), jer je njihova energija, posle skoro dvadeset godina, ostala nepromenjena. Kao da su svake godine sve mlađi. Tada su se zvali Kropp Circle. Zatim su 2011. postali onakvi kakvim ih znamo—Palaye Royale.
Te 2008. godine, bili su deca. Bili su deca i 2011. A ono što ih zaista izdvaja (mada su već dovoljno autentični)—jeste činjenica da nikada nisu prestali da budu deca. Nikada nisu ni pomislili da tamo negde, u gužvi, izgube sebe.
Ovaj beskrajno šarmantan, teatralan, porodični bend, našao je vremena da sa nama podeli jedan deo svog izmaštanog sveta.
Prošle godine ste prvi put nastupili u Srbiji, na Arsenal Festu. Sada se vraćate, na samostalni koncert. Kako to da niste došli ranije, imajući u vidu brojne srpske fanove koji vas prate širom Evrope? – Vreme je jedan čudan lopov. Želeli smo da dođemo ranije, ali, kada živite kao pokretni cikus zvuka i slike, svet vas vuče na sve strane. Srbija je ostavila veliki utisak na nas, kako zbog svoje energije, tako i zbog ljudi koje smo tamo sreli. Kašnjenje nije bilo zbog nedostatka želje, već zbog vrtoglave igre sudbine i turneja. Vraćamo se sa poštovanjem.
Kako biste jednom rečju opisali svoj stil—obuhvatajući muziku, lični izraz, modu, izgled i sve ono što staje između? – Palaye.
Šta za vas znači kada neko žanrovski odredi vašu muziku “fashion art rock”? Da li to ima ikakvog smisla? – Oznake i žanrovi su kao grobnice za nešto što treba da bude živo i promenljivo. Ali ako već mora da se nazove nekako, “fashion art rock” je najbliže što reči mogu da priđu onome što jesmo—platno kontrolisanog haosa, elegancije i bunta, krojeno svilom i zvukom.
Znamo da ime Palaye Royale nosi duboko lično značenje, kao i prethodni naziv Kropp Circle. Šta je bilo presudno za promenu imena? Da li je to bila kreativna promena, poruka, ili nešto intimnije? – Kropp Circle je bilo detinjstvo; Palaye Royale je naše zauvek. Jedno je bio skelet, drugo duh. Promena imena bila je ritual—kao paljenje starih stranica da bi se pisale nove. Nikada to nije bilo rebrendiranje, već pravo ponovno rođenje.
Koliko truda, vremena i planiranja ulažete u održavanje svog jedinstvenog izgleda i pojavnosti? Ili vam sve to dolazi prirodno? – Iskreno, nije stvar u planiranju, već u načinu života. Mi jednostavno živimo tako—unutar sna sašivenog od mašte, starih filmova i romantičnog očaja. Ne nosimo kostime; nosimo odraze onoga što osećamo.
Koliko daleko ste spremni da idete da biste sačuvali svoju autentičnost? Da li se taj princip nekada dovodi u pitanje, naročito kako se bend razvija? – Uvek smo govorili da bismo radije propali kao svoji, nego uspeli kao nešto što nismo. Industrija to stalno testira. Ali evolucija ne znači kompromis. Znači usavršavanje ludila, bez ikakvog brušenja. Ostajemo oštri, čak i ako se ponekad posečemo.
Ostajali ste verni sebi od prvog do poslednjeg albuma. Broj ljudi koji vas slušaju znatno se povećao. Kakvi su vam planovi za buduća izdanja? Možete li biti još više “svoji” nego što već jeste? – Što dalje idemo, to dublje ulazimo u ono što zaista jesmo. Maske padaju, zidovi se ruše. Svaki album je kao spiritistička seansa. Već radimo na novom izdanju. Palaye je umetnički projekat koji se nikad ne zaustavlja.
Emerson, kako izražavaš i usmeravaš svoju kreativnost—od stila, crtanja i slikanja, poezije, preko dizajniranja odeće, pa sve do muzike? – Život vidim kao kolaž. Bilo da crtam, pišem ili sviram—sve je to jedan dug performans. Univerzum je moje platno. Moj zadatak je da uhvatim njegove delove dok ne nestanu. Sve što radim deo je istog unutrašnjeg ritma.
Znamo da ste autentični—da ono što ste na bini, jeste i privatno. Ali, da li je to zaista uvek tako? – Mislim da je sve to jedan dug performans— ali ne u varljivom smislu. Više kao… ne silazim sa scene, čak i kada fizički više nisam u tom prostoru. Osoba koju vidite tamo gore, to sam ja bez zadrške. Čak i u tišini, ja i dalje sanjam.
Da li koreografišete nastup unapred, ili jednostavno pratite trenutak? – To je haos vođen instinktom. Ne vežbamo kretanje na bini—dozvoljavamo muzici da nas obuzme. Remington koji se penje na konstrukciju bine iznenađenje je i za nas, ne samo za publiku. Svaka noć je jedinstven fever dream.
Kako održavate bliskost sa fanovima dok popularnost raste? – Slava je buka. Povezanost je tišina. Trudimo se da ostanemo u toj tišini—iako u nama gori unutrašnja buka. Ali ostajemo verni ljudima koji su nam sve ovo omogućili, koji veruju u nas i ponekad nas izazivaju kad preteramo. Ne krijemo ništa od naših fanova. Oni su naša porodica.
Da li su vaš stav i samopouzdanje došli prirodno, ili ste to izgradili tokom vremena? – Samopouzdanje je nastalo iz preživljavanja. Bina je mesto gde smo naučili da budemo ono što jesmo. Na turnejama smo od 2015. i to je sve što znamo i volimo. Nije nam dato—izgradili smo ga kroz odbijanja, slomljena srca i ludilo.
Palaye Royale/ Photo: Promo (via Long Play)
Da li mislite da vaši fanovi dele slične osobine sa vama? – Naši fanovi su ogledala naše umetnosti—romantične duše, autsajderi, sanjari, buntovnici. Nalazimo delove sebe u njihovim očima, a verujem da i oni vide sebe u nama. To je ono pravo zajedništvo. Porodica.
Sada kada ste duže vreme uživo izvodili Death or Glory, da li ga i dalje smatrate svojim najboljim albumom? – Death or Glory je samo još jedan komad naše divne slagalice. Trenutno se samo zabavljamo i usmeravamo haos. Ali uvek verujem da će sledeće što napravimo biti još bolje—ili makar biti još čudnije.
Zašto baš u Budimpešti želite da otvorite vaš budući butik hotel? – Budimpešta deluje kao san kog se tek do pola sećamo. Grad obavijen somotskom melanholijom. Taj hotel ne bi bio samo mesto za spavanje—bio bi mesto gde biste se osećali kao u filmu.
Kako vam je koncert Wembley Areni bio san, čak i pre nego što ste je uopšte videli? – Nije stvar u zgradi, već u onome što ona simbolizuje. Za nas je Wembley bio fatamorgana na horizontu—sveti gral. Cela planeta zna za Wembley. A mi smo prvi put kročili unutra ne kao gledaoci, već kao izvođači. To ga je učinilo stvarnim. I svetim.
Da li je nastup na Wembleyu ispunio očekivanja? Imate li sada novi san? – Wembley je bio ostvarena molitva. Ali snovi rastu. Sada sanjamo o napuštenim bioskopima, starim crkvama, na krovovima… Jednog dana—Palaye Royale uživo u Palais Royalu u Torontu i onom u Parizu. Ili na mestu koje sami stvorimo, koje još ne postoji. Taj plan postoji već više od decenije i čini se se približava trenutak kada će se ostvariti
Da li će vaš nastup u Beogradu na Zappa Barci biti vaš prvi koncert na splavu? – Da—i koliko god da to zvuči lirski, zapravo i jeste. Koncert na brodu, u Beogradu? Zvuči kao fever dream.
Uskoro ćemo se ponovo sresti—da zajedno dosanjamo ovaj “san koji se sanja do pola”. Njihov prvi nastup na reci ne sme da bude samo još jedna svirka—već obećanje. A na nama je odgovornost da ga učinimo nezaboravnim. Ako ponesemo sa sobom makar delić energije kojom oni zrače—bezrezevnu pozitivnost, haotičnu radost i onu retku, iskrenu toplinu—svoj deo posla već smo obavili.
