Niko to ne redi kao Debi Hari. Pevačica grupe Blondie ime je izgradila po tome što je bila besramna, neustrašiva i drastično odlučna da uspe, a to je bila vatra koja je u njoj gorela mnogo pre nego što je zgrabila mikrofon.
U pismu koje je Debi Hari napisala sebi kao 16-godišnjakinji, starija i mudrija Hari nudi neke smernice kako da se “mala Debi” uhvati u koštac sa životom kada ta odlučnost sama po sebi nije dovoljna.
Njeno pismo objavljeno je u knjizi “Dear Me: A Letter to My Sixteen-Year-Old Self”, čija je prodaja pomogla fondaciju Eltona Džona za borbu protiv AIDS-a, a pored njenog i Eltonovog, sadržala je i pisma Džonatana Rosa, Petsi Kensit, Eme Tompson…
Dok su neka pisma bila preterano ozbiljna, druga komična, čini se da je pismo Debi Hari bilo baš duboko lično. Iako nema mnogo detalja prema kojima može da se otkrije o čemu je talno reč, pevačica 16-godišnjoj sebi obećava da će se sve na kraju dobro rešiti…
Obraćajući se sebi sa “Debi, Mun, Debel ili Deb”, Hari kaže “Daj sebi malo vremena i sve ideje i mogućnosti koje ti ova imena daju postaće ti jasne”. U to vreme Debi Hari bila ej srednjoškolka u Nju Džesiju, ali samo nekoliko kratkih godina daleko od svog sna u Njujorku.
U drugom pasusu pisma, Hari ohrabruje sebe sa “kreni, devojko” i dodaje: “Nemaš čega da se plašiš, osim samog straha” je tako stara izreka, ali ako ti pomogne da skočiš bez padobrana i ako se to jedino dogodi, imaećš dugotrajno zadovoljstvo što si skočila.
Pročitajte ceo transkript pisma Debi Hari sebi kao šesnaestogodišnjakinji:
Draga Debi, Mun, Debel ili Deb,
Zato što imaš puno različitih imena i možda se osećaš kao da ima puno različitih verzija tebe, nemojte biti zbunjena. Daj sebi malo vremena i sve ideje i mogućnosti koje ti ova daju postaće ti jasne. Komadići slagalice će se otkriti i sve što treba da učiniš je da saznaš šta te čini najsrećnijom a to će ti često biti najlakša stvar. Ovo je samo po sebi izvanredno. To što je najočiglednije često najbolji izbor i može dovesti do nečeg divnog i zadovoljavajućeg.
Jednostavnijim rečima, kreni, devojko. “Nemša čega da se plašiš, osim samog straha” je tako stara izreka, ali ako ti pomogne da skočiš bez padobrana i ako se to jedino što se dogodi, imaćeš trajno, doživotno zadovoljstvo što si napravila taj skok. Da imaš hrabrost da braniš svoja uverenja i snagu da učiniš bilo šta, biće tvoja suština i onda ćeš u budućnosti uživati i kad stvari postanu teške. Stvari će biti teške, i biće lake, ali kada se osvrneš iza sebe, one najgore će najčešće biti oni kojih se najbolje sećaš.
Sarajevski alternativni bend Činčila objavio je novi video singl pod nazivom “Gdje mi je glava” (Lampshade Media).
Pesma se bavi savremenim čovekom, njegovom potragom za duhovnom transformacijom i postavlja nam univerzalno pitanje “Gde nam je glava”, što se metaforički odnosi na to da li smo uopšte svesni sebe, svojih dela i okruženja u kojem živimo.
Stihovi: “Gdje mi je glava, ko u njoj spava i ko je upravlja”, upućuju na lično preispitivanje… da li uopšte imamo kontrolu nad sopstvenim mislima i delima pošto živimo u sistemu koji nameće svoje vrednosti, oblikuje stil života pa time i svest čoveka.
Numeru prati i karakterističan spot koji prikazuje individualca koji putuje iz urbane u prirodnu sredinu, pa se tokom svog putovanja zaustavlja unutar devastiranih prostora, koji su refleksija mračne prošlosti ovog podneblja. Napuštanje ovog prostora i povratak prirodnom staništu simbolizuje pročišćenje i pronalazak duhovnog mira.
– Došli smo do momenta u kojem je čovek na ivici vlastite egzistencije, živeli smo “bez glave”, zanemarujući osnovne prirodne principe. Nadam se da će čovečanstvo nakon ove krize krenuti u pravom smeru – kaže frontmen benda, Vanja Solaković.
Snimanje spota i režiju potpisuje Romano Kuduzović, dok je CGI composting radio Admir Šljivnjak. Za mix i mastering bio je zadužen Haris Saračević, a zvuk je snimao Kemal Sulejmanović.
Horhe Santana umro je prirodno u 69. godini, obavestio je javnost njegov brat Karlos.
Jorge Santana bio je najmlađi Karlosov brat i svirao je u njegovom sastavu Santana. KArlos je napisao u petak 15. maja da je Horhe preminuo prirodnom smrću.
“Uzećemo vremena kako bi proslavili predivni duh našeg voljenog brata Horhea. Prešao je svet svetla bez senki. Oči mog srca vide ga u društvu naših predivnih roditelja, majke Josefine i oca Hosea” napisao je između ostalog Karlos Santana u Facebook postu.
Horhe Santana počeo je da svira gitaru u 14. godini kad se iz Meksika preselio u San Francisko i pridružio se bendu Malo u 1960-ima. Nakon što se grupa razišla, snimio je dva solo albuma pre nego što je snimio album “Santana Brothers” s Karlosom i nekoliko njegovih rođaka. Grupi Sanatana pridružio se na sedamnaestom po redu albumu “Milagro” 1992. da bi godinu dana kasnije njegovo muziciranje bilo zabeleženo i na live albumu “Sacred Fire: Live in South America”.
KST hor, hor čuvenog beogradskog Kluba studenata tehnike objavio je karantinsku obradu čuvenog hita Ben E. Kinga “Stand by me”.
– Numeru “Stand by me” uradili smo od naših kuća. Znam da je period izolacije zvanično gotov ali tek sad smo uklopili da sve zvuči kako bismo želeli. Svakako na probe se nećemo vraćati u skorije vreme zbog svega, nažalost, pa smo se mi snašli – kaže Nataša Lazić, dirigent hora.
KST HOR 2019 Otvaranje Baste KST/Photo: KST
KST hor je grupa mladih, raspevanih studenata Beogradskog univerziteta okupljena sa idejom da se druži i peva u prostorima kultnog Kluba, kao deo njegovog dnevnog kulturnog programa.
Hor broji oko 30 članova i redovan je učesnik na svim velikim dešavanjima u Klubu studenata tehnike (otvaranje i zatvaranje bašte, KST maskenbal…).
Pored matičnog kluba, do sada su nastupali i u najrazličitijim salama Beograda – Narodna biblioteka, Dom vojske Srbije, Mixer House, Dom omladine Beograda, Kombank dvorana, Sava Centar, klub Garaža…
The New Museum, savremeni umetnički prostor na Menhetnu , pokrenuo je novi projekat umetnika Mauricia Katelana pod nazivom “Uspavanke” u kojem će muzičari, fotografi, slikari, filmadžije i drugi ugledni ljudi iz pop kulture čitati odlomke svojih omiljenih knjiga ili autorskog materijala.
The New Museum već je objavio prvog učesnika u ovom projektu. Reč je o velikom IgijuPopu koji je tim povodom pročitao svoje kratko “ljubavno pismo” svom davno izgubljenom psu.
Nova objava “Uspavanki” biće dostupna svakog dana putem web stranice i društvenih The New Museuma. U projektu će učestvovali Dejvid Birn (Talking Heads), Majkl Stajp (R.E.M.), reper Black Thought, kao i Džef Kuns, Takaši Murakami, Tacita Din, Rejmond Petibin, Merilin Minter, Abraham Cruzvilegas, Andra Ursuta i mnogi drugi.
Mauricio Katelan pokrenuo je projekat kao način povezivanja ljudi tokom izolacije. Katelan je savremeni umetnik koji se nedavno pojavio na brojnim naslovnicama prodajom svog dela “Comedian” za vrtoglavih 120 000 dolara.
Mladi kantautor Nikola Brkić a.k.a. Johnny L’Ove predstavio je novi video singl “You & Me” sa predstojećeg debi albuma “The Last Night With Her”.
Ovo je Nikolin drugi spot posle “Addicted 2 U” objavljenog prošle godine i nastavak priče o konceptualnom akustičnom albumu na engleskom jeziku koji bi trebalo da se pojavi na tržištu do kraja godine.
Johnny L’Ove Muzika izvodi muziku koja je zanimljiva mešavina indi folka, alternativnog kantrija i popa i bluz roka.
Za numeru “You & Me” muziku, tekst i aranžman uradio je sam Johnny, aa pesma je snimljena i završena prošle godine na Akademiji Umetnosti – Studio Balkanska u Beogradu.
Kompletnu audio produkciju uradio je mladi student sa Akademije Ivan Kostić (snimanje, mik i mastering). Ivan je takođe odsvirao bas i bubnjeve, a violinu Aleksandra Dotlić.
U snimanju spota učestvovali su: Dejan Senić (Bubulj Produkcija, snimanje dronom), Dragan Dubljević iz (Open Sound Org, bliži kadrovi kamerom) i Zoran Egredžić (režija i završna montaža, Aston Audio Visual Production).
Nikola je osmislio scenario, video je sniman u Sutomoru na Crnogorskom primorju (jesen 2018), a u spotu glumi Marija Nedeljković.
Svako od nas moraće da počne da razmišlja svojom glavom. Ovoga puta zaista. Tome nas je naučio ovaj čudni virus kojem se još uvek ne zna tačno poreklo, niti je razjašnjena njegova prava priroda. Tzv. nauka & struka nemaju precizne odgovore, a nemaju ni lek. Imaju teorije, neke čak i imaju čvršće utemeljenje, ali od teorije do dijagnoze je dalek put.
Ljudi su zbunjeni. Kad izađu iz kuće sve deluje normalno. Nema srušenih zgrada, nema leševa po ulicama, nema spaljenih automobila, nema razbijenih izloga i demoliranih radnji, nema dima u daljini, tamnih oblaka, niti zloslutne tišine koja para uši – kao što bi se to moglo očekivati od epidemije smrtonosnog virusa koja sluti na apokalipsu.
Opet, ništa nije normalno. Ljudi svakodnevno umiru ili se bore za život na respiratorima. Broj novozareženih varira, čini se da opada, ali vrlo lako može i da skoči, što bi onda značilo novo zaoštravanje mera i novo odlaganje povratka normalnom životu. Zato se ljudi s pravom pitaju: šta bi to pod ovim uslovima moglo uopšte biti normalan život i hoće li ga uopšte biti ako stručnjaci najavljuju drugi talas virusa na jesen, a možda i pre; do kada ovakvo stanje može da traje?
U Srbiji su ljudi, većinom, počeli da žive kao da je pandemija gotova. Svedoci smo da su napunili kafiće, parkove, pijace, prodavnice i ostala mesta za razbribrigu, pritom masovno odustavši od nošenja zaštitnih maski i rukavica, vrlo retko poštujući preporuku o tzv. socijalnom distanciranju (u prevodu: dva metra od mene!). Odakle im razlog za takav optimizam? Je l’ bilo na vestima da je pandemija gotova? Da li brojka od osamdesetak novozaraženih i dvoje, troje mrtvih svakodnevno govori da više nema nikakve opasnosti od virusa? Da li je sada pravi trenutak da se mitinguje ispred Skupštine i da se organizuju skupovi na kojima će, zbijeni u gomili, ljudi izražavati svoje nezadovoljstvo bilo čime? Šta će se time postići – imunitet krda ili dokaz nedostatka zdravog razuma?
Virus je, neizbežno, tema u svim medijima, ali i među intelektualcima i vodećim svetskim misliocima, kako već isti ti mediji krste ljude čije mišljenje se smatra bitnim. Tako se nedavno ponovo oglasio izraelski istoričar Juval Noa Harari, kojeg smatraju guruom novog doba zbog vrlo čitanih knjiga “Homo deus”, “Sapijens” i “21 lekcija za 21. vek” (sve u izdanju Lagune na srpskom), ovog puta za srpski “Nedeljnik”, gde je konstatovao da je danas daleko bolje nego što je bilo nekada: “Kada bi pre hiljadu godina pandemija pogodila neko srednjevekovno kraljevstvo, ljudi su se okretali sveštenicima i pitali ih šta da rade; onda bi sveštenici preporučivali poteze kao što su molitve i post, koje su bile prilično beskorisne. Danas, kada udari epidemija, čak i sveštenici slušaju naučnike i lekare. Pa ipak, u poslednjih nekoliko godina poverenje u nauku je elodiralo, najviše zato što su populistički političari počeli da napadaju eksperte”, smatra Harari.
Iako ima vrlo zanimljive stavove, ovaj popularni istoričar, inače deklarisani gej, čije delo je oduševilo i Bil Gejtsa (čemu taj cinični osmeh?), zapravo izlaže stavove i mišljenja koji spadaju u domen opštih mesta, samo potvrđujući žalosnu činjenicu da ni intelektualci sa najjačom reputacijom i oreolom empirijske vidovitosti ne mogu da proniknu u socijalnu dimenziju ovog virusa.
Bil Gejts/Photo: facebook@BillGates
Ne treba biti neki poseban pametnjaković, čak ni preterano ekonomski potkovan, da bi se uvidelo kako je virus razorio ekonomije širom sveta i kako postoji velika šansa da mnoge države uđu u opasan rizik, te pre isteka pandemije počnu da vraćaju stvari u normalu, kako bi spasili šta se spasiti da, stvarajući tako uslove za još veću katastrofu. Iako ovo nije klasičan rat, možemo se poslužiti i ratnom analogijom. Ono što neke zemlje rade nalikuje situaciji kad komanda pošalje svoje vojnike da zauzmu grad za koji se veruje da ga je neprijatelj napustio; lako se može desiti (a često se dešavalo) da ti “hrabri oslobodioci” postanu glineni golubovi neprijateljskih snajpera. Isto tako radnici i ostali zaposlenici u institucijama tzv. tržišne ekonomije (Fridmanove čikaške škole) postaju glineni golubovi ispred snajpera virusa koji se samo pritajio, vrebajući uslove za novo širenje.
Međutim, rizik je sada, izgleda, vin-vin situacija. Ljudima trebaju plate, treba im novac da prehrane sebe i svoje porodice, a vlasnicima firmi i kompanija potrebni su radnici kako bi se posao nastavio i smanjili neizostavni gubici. Tako praktično imamo društveni ugovor po kojem su i radnici i vlasnici saglasni sa idejom ulaska u rizik. I države su svesne da nema druge, jer preduga paraliza ekonomskog sistema vodi u kliničku smrt čitavog društva, usled koje virus više neće biti jedino zlo. Što bi onda bilo luz-luz situacija.
Uostalom, u Americi ste imali bizarnu situaciju da ljudi koji su ostali bez posla i primanja zbog pandemije koronavirusa izlaze na ulice da se bune i traže od države da ukine mere izolacije i omogući im da rade. Nasuprot njih su stajali medicinski radnici tvrdeći da će njihovo ponašanje dovesti do novih žrtava i da su neodgovorni. Onda su radnici odvratili medicinarima: “Šta vi hoćete, vi imate posao i dobijate platu uprkos virusu, pustite nas da imamo ista prava!”.
Ovo je verovatno najbolji dokaz koliko je ovaj virus opasan i lukav. Njegova najgora osobina je protivrečnost. Od početka je praćen raznim kontroverzama: ne može se sa sigurnošću konstatovati da li se prenosi vazduhom ili ne; da li se zadržava na odeći, kvakama, gelenderima, ambalaži iz prodavnice; može li se preneti seksualnim putem; koliki mu je domet – dva ili četiri metra; koliko živi izvan tela – 2 sata ili 20 dana; može li onaj ko ga je preboleo da se opet razboli… Dakle, mi o njemu, takoreći, ne znamo ništa pouzdano. Osim da ostavlja strašne posledice i strašne priče.
Pored Hararija, virusom se bavio i jedan od najkontroverznijih i najčitanijih svetskih pisaca, Francuz Mišel Uelbek (veoma popularan i u Srbiji, gde ga objavljuje Booka), koji je poslao pismo Francuskom radiju u kojem je izneo svoje mišljenje o virusu.
Mišel Uelbek/Photo: YouTube printscreen
– Banalni virus, srodan na ne mnogo prestižan način opskurnom virusu gripa, sa slabo poznatim uslovima preživljavanja i nejasnim karakteristikama, čas benigni, čas smrtonosan, koji čak nije ni seksualno prenosiv: ukratko, virus bez kvaliteta. Iako je ova epidemija svakodnevno odnosila čak hiljade života širom sveta, ipak je, ni manje ni više, stvorila intrigantni utisak da nije događaj – napisao je Uelbek.
Za njega, kako kaže, ovaj virus nije neko veliko iznenađenja, niti misli da će virus bilo šta promeniti, mada mnogi svetski analitičari i moderni filozofi smatraju da svet neće biti isti nakon korone:
– Ne verujem ni pola sekunde u izjave poput “nikada više ništa neće biti kao pre”. Naprotiv, sve će ostati potpuno isto. Tok ove epidemije je čak izvanredno normalan. Zapad nije, po božanskom pravu, večno najbogatije i najrazvijenije područje na svetu; gotovo je, sve to, već neko vreme, nije to ništa novo. Ako pogledamo čak,detalje, Francuska je nešto bolje prošla od Španije i Italije, ali gore od Nemačke. Ni ovo nije veliko iznenađenje.
Eto, čak ni od uvek šokatnog mislioca i kreativca kakav je Uelbek nismo čuli ništa novo niti epohalno, a kamoli radikalno drugačije, našta nas je navikao u svojim knjigama i intervjuima.
Nije mnogo radikalna bila ni Vedrana Rudan, takođe poznata po oštrim stavovima i pisanju bez dlake na tastaturi. Riječka spisateljica je na svom sajtu zapravo konstatovala kako joj izolacija prija:
– Dani su ljepši. Naše je ropstvo sve ugodnije. Muž se prestao brijati, ja sam otkrila da mi frizer ne treba. Uzela sam škare i ošišala se. Nisam se pogledala u ogledalo. Bilo je pet popodne. Na meni je bila pidžama. Ropstvo oslobađa. Zatočeništvo je sloboda – napisala je Rudanova konstatujući tako da se lako navikla na tzv. novu stvarnost.
Vedrana Rudan/Photo: Rino Gropuzzo
Iznenada je neverovatno aktivan u medijima, naročito onim intenetskim, postao Novak Đoković koji je počeo da iznosi niz kontroverznih stavova vezanih za virus, vakcinaciju, način svog života i ishranu, odgajanje dece i ostalih medijima dragih edži tema, postavši instatno glavna zvezda u svetskim medijima. Najviše frke napravio je svojom izjavom vezanom za vakcinu, čime je odmah postao glavna zvezda svetskih teoretičara zavere:
– Priča se o obaveznoj vakcinaciji, da li će to biti, kada će to biti. Priča se da će vakcina da dođe za 18 meseci. U ovom nekom periodu do 18 meseci da li ima drugih rešenja ili je samo vakcina rešenje za virus… Ja nisam za vakcine lično i ne bih voleo da me neko obavezuje i primorava da se vakcinišem da bih putovao. Ja prvi. U neizvesnosti sam znači da li će to biti pravilo ili zakon šta će onda biti. Moram da odlučim da li ću da se podvrgnem ili ne. Imam svoj stav i razmišljanje i stojim pri njemu, da li će se to promeniti ne znam, ali to direktno utiče na moj posao i tenis. Na činjenicu da li ću da putujem ili neću – kazao je, između ostalog, prvi teniser planete (koja se nalazi u vlasti smrtonosnog virusa).
Novak Đoković/Photo:facebook@djokovic.official
Mišljenja ovih par viđenijih i na ovim prostorima cenjenih ljudi sam vam naveo da bi ste stekli kratki, ali slikovit uvid u to koliko različitih mišljenja i stavova u ovom trenutku kola okolo, pa nije slučajno što se neko dosetio da konstatuje kako uporedo sa pandemijom Kovid-19 imamo i infodemiju. Infodemija znači da imamo na stotine, ako ne i hiljade, protivrečnih teorija o korona virusu: danas verujemo čuvenom nemačkom virusologu, sutra nam je reper krizni štab Bele kuće, prekosutra nas prosvetljuju eksperti iz Vuhana, Kubanci imaju vakcinu koja leči koronu ali izgleda da i ubija ljude, onda se pojavi francuski nobelovac sa svojom teorijom da je virus nastao u laboratoriji, koju nakon toga demantuju naučnici iz čuvenog švajcarskog kliničkog centra, sa kojima se posle ne slažu neki drugi nemački infektolozi i ruski epidemiolozi, pa ih sve poklopi Dejvid Ajk, a njega istiskuje Bil Gejtsa sa predlozima da se ljudi vakcinišu i čipuju da bi mogli da putuju, da bi na njega drvlje & kamenje bacio Vlado Georgiev na Tviteru….
Zato je potrebno da se na kraju vratimo na početak. Svaki čovek danas, više nego ikad u poslednjih pedesetak godina, mora da misli svojom glavom (najbukvalnije i najpraktičnije moguće) i da veruje svojim instiktima, kako bi mogao da zaštiti sebe i svoju porodicu. Mora da MISLI, ne da sledi. Mora da ima vlastitu logiku izgrađenu na bazi zdravog razuma – vlastiti rezon i hrabrost da ga nepokolebljivo sprovede u delo.
Koronavirus/Photo: Freepik
To znači da ako niko više ne nosi masku na ulici ili u prodavnici, a on smatra da treba, onda – treba! Ako misli da njegova deca ne treba da se igraju sa drugom decom u parku ili na terenu pored zgrade jer postoji rizik da se zaraze, neka ih ne pušta. Ako smatra da još nije vreme da uđe u gradski prevoz jer mu ne deluje da je bezbedno, neka ide peške. Svaki čovek mora da zna, sam za sebe, šta će mu sačuvati zdravlje, spokoj i sam život, jer tako se preživljavaju velike epidemije. A ovo jeste jedna od njih, ma šta neko pričao; i ne preživljavaju je najhrabriji (jer su često ludi i nepromišljeni) nego najpametniji i najpodozriviji.
Ako ne pratite masu nego svoj razum, uz čvrsto individualno rezonovanje, nećete se izgubiti u šumi informacija koje dolaze iz svih mogućih medija i iz komšiluka.
Kada više od dve nedelje broj novozaraženih bude nula, kada broj smrtnih slučajeva od virusa bude nula, kada broj ljudi na respiratorima bude nula – možemo da pričamo o famoznom POVRATKU NORMALNOM ŽIVOTU.
Do tada – use i u svoje kljuse.
U protivnom će nam ovaj virus postati kao gost na Ivkovoj slavi.
Holandski progresiv rok bend Lesoir baš se zaljubio u Srbiju. Svirali su već u Novom Sadu i u Beogradu, i planiraju da se vrate. I to – sa novim albumom.
Lesoir su do sada objavili četiri studijska albuma, a kao headlineri održali su koncerte širom Evrope i Azije, dok je lista izvođača pre kojih su nastupali kao specijalni gosti takođe impresivna: Steven Wilson, The Gathering, The Pineapple Thief, Karnivool, Within Temptation, Evergrey…
Sada, na redu je novi album – “Mosaic”. Krajem aprila objavili su i najavni video singl, ali onda se desilo to što se desilo. U ekskluzivnom intervjuu za portal Headliner, Ingo Dasen, lider benda i glavni kompozitor, kaže da veruju da će se posle pandemije život nastaviti gde je stao i da će novi labum publika uskoro moći da čuje i uživo.
[accordion title=’Lesoir su…’]
Lesoir/ Photo: Promo
Maartje Meessen, Ingo Dassen, Eleen Bartholomeus, Ruben Heijnsbroek, Bob van Heumen[/accordion]
Najavili ste “Mozaik” za 4. maj … i tada je pandemija sve poremetila. U opisu albuma napisali ste “Ponekad život odluči iznenada da razbije vaše umetničko delo. Morate početi ispočetka, sa istim komadima, da biste stvorili nešto drugo”. Da li je to slučajnost ili možda proročanstvo? – Slučajnost. Ovaj opis se zapravo odnosio na naše majke. Čitav život su naporno radile, a kada su prestale i trebalo je da uživaju u penziji, dobile su zdravstvene probleme. Dakle, svi planovi koje su imale morali su da budu izmenjeni u odnosu novonastalu situaciju. Pokušavajući da se maksimalno uživa u životu i ne prepuštajući se bolesti. “Mozaik” je u stvari pozitivna pesma. Ali u pravu ste da i ono što se sada događa svetu sa ovom pandemijom takođe odgovara opisu. Moramo, međutim, držati glave gore i dalje tražiti tu svetlost na kraju tunela.
Da li ste vi postali dovoljno dobri u sastavljanju svog mozaika? – Kako odrastate, postajete mudriji i snaga za prilagođavanje vašeg života novim situacijama se povećava. Ali to ide ruku pod ruku sa vašim životom. Nove odgovornosti donose nove prepreke i nove izazove.
Da li je tokom slaganja tog mozaika nestao i bes koji vas je ranije muzički obeležavao? – Pa… još uvek ne pišemo ljubavne pesme hahaha, ali mislim da nam se život sada smirio. Svi smo se sredili, kupili kuće, imamo zdrave odnose itd. To vam daje pozitivnu energiju i inspiraciju i mislim da se to čuje kada slušate naš poslednji album. To je život, na dobar način!
Koji je najvažniji razlog zbog kojeg smatrate “Mozaik” prekretnicom u svojoj karijeri? – Naš prethodni album bio je veoma težak i mračan i sigurno ga nije lako slušati. Iako smo još ponosni na taj album, mislim da je ponekad bio previše “preigran” za prosečnog slušaoca. Uz ovaj album, delovi se uklapaju, svaka pesma je spot i reakcije su za sada su vrhunske! Zato mislimo da je “Mozaik” naša prekretnica.
Koja je najveća razlika između Lesoira na albumu i na bini? – Bolji smo uživo! Mi volimo da džemujemo, komuniciramo s publikom i oživimo svaki nastup. Ako volite naše ploče, sigurno ćemo vam se svideti i uživo. Ono što čujete na ploči, čućete i na bini, i još više od toga.
Kako biste nekoga, ko vas nikada nije čuo uživo, pozvali na svoj koncert? – Ako hoćete veče puno emocija, ako hoćete da pobegnete iz svakodnevnog života uz muziku, dođite na koncert Lesoir. A posle ćemo popiti pivo i razgovarati. Svi smo ujedinjeni u muzici.
Svirali ste na turneji sa bendom Riverside, koji je vaš najsnažniji utisak s te turneje? – Svaki koncert je meč koji želite da dobijete, nije važno koliko je ljudi na svirci. Oni dolaze zbog vas, to je najveći kompliment koji možete da dobijete i oni zaslužuju najbolji nastup od vas.
Da li se sećate Beograda, Doma omladine…? – Naravno, bila je to prelepa noć sa nekim poznatim licima, sjajnim vibracijama i puno stepenica! Hahaha.
[infobox title=’Pesma iz studija u mostarskom podrumu…’] Zanimljivo je da ste snimili jednu pesmu za novi album u Mostaru, kako je do toga došlo? – Bili smo na turneji po Balkanu i pozvani smo da nastupimo u MC Pavarotti u Mostaru. Otkrili smo neverovatan studio koji imaju u podrumu i napravili smo dogovor. Svirali smo bez novca i morali smo da snimamo jedan dan u tom legendarnom studiju. To je bio poslednji dan turneje i proveli smo se tako dobro da smo odlučili da napišemo pesmu u Mostaru. To je pesma “Somebody Like You” – kaže Ingo.[/infobox]
Nije vam bilo prvi put da ste bili u našem gradu. Da li vam se sviđa ovde i šta najviše? – Pa, za mene jeste to bio prvi put… hahaha. Bili smo na balkanskoj turneji 2018. godine, ali ja imao sam problem sa pasošem i morao sam da letim nazad u Holandiju da to rešim. Ostatak benda ostao je u Beogradu i imao je fantastičnu noć punu slivovitze. Doleteo sam sutradan i turneja je počela, ali nažalost morali smo da otkažemo naš nastup u Elektropioniru. Ali mi volimo Balkan i Srbiju! Gostoljubivost, hrana (HRANA!!!) i ljudi su baš dragi. Usrećujete nas i to je dragocena stvar koju nikada ne uzimamo zdravo za gotovo.
Koja je najveća razlika između Srbije i Holandije? – Muzika i hrana.
Lesoir, Ingo Dasen/ Photo: AleX
Neobična ste postava, sa dva ženska i tri muška člana benda, kako to funkcioniše? – Svaka od devojaka u bendu je “jedan od momaka”. Mi smo svi prijatelji, pevačica je moja verenica, a Elen mi je kao sestra. Zajedno nosimo opremu, zajedno pijemo, zajedno jurcamo okolo i sviramo na pozornici. To je savršena kombinacija za nas.
Da li ste sebi postavili “nemoguću misiju” – muzikom pomiriti dobro i zlo? – To je uvek nemoguća misija. Ali nikad ne treba prestati sa pokušajima!
Mislite li da ste u 11 godina uradili dovoljno u svojoj karijeri ili ste mogli više i bolje? – Živiš da bi učio. Naporno radimo, ako je put koji smo odabrali slepa ulica, skrenućemo levo i pokušati drugim putem. Ne žalimo se ni zbog čega. Mnogo toga smo postigli! Imali smo četiri turneje po Kini, snimili pet albuma, bili na turnejama sa bendovimakao što su Evergrey, The Gathering i Riverside, išli na balkansku turneju… nadamo se samo da ćemo sve to nastaviti kada ova pandemija prođe.
Šta ćete biti kad porastete? – Gradonačelnik Novog Sada! Prelep grad.
Rodžer Voters objavio je danas “socijalno distanciranu” verziju čuvene pesme “Mothe” Pink Floyda. Uz njega, tu su još članovi njegovog benda za turneje i prateći vokali ali, naravno, putem video snimka. Ali sve to je i više nego dovoljno da vam se naježi koža.
“Socijalno distanciranje je neophodno zlo u svetu Covida”, napisao je uz video Voters. “Sviranje ‘Mother’ podseća me koliko je nezamenjiva radost biti u bendu.
Voters je trebalo da započne svoju turneju This Is Not a Drill po Americi u julu, ali koronavirus pandemija primorala ga je na odlaganje za 2021. Međutim, Voters i ekipa pružaju fanovima sliku o onome što mogu da očekuju sledeće godine.
Čuveni irski glumac Gabrijel Birn rođen je u porodici radnika i medicinske sestre, a među njegovim rođacima nema ljudi koji su povezani sa svetom filmske umetnosti. On je najstariji od šestoro dece. Gabrijelova majka i otac odgajali su sinove i ćerke u katoličkoj veri. Kao dete, razmišljao je čak o svešteničkoj karijeri, pet godina studirao je u semeništu.
O odnosu sa svojim roditeljima progovorio je u jednom intervjuu:
– Moj otac pripada onoj generaciji kojoj je tišina i ćutanje bilo dokaz snage i muškosti. Nije izražavao emocije. To nije bilo deo njegove kulture. Zato sam ja, dok sam odrastao, pokušavao da saznam i shvatim ko je, zapravo, bio moj otac. Ono što vam mogu reći je da uopšte nisam slušao svog oca. Ali otkako je umro, ne mogu da prestanem da ga slušam. Moj otac je bio vojnik i u 50. godini proglašen je viškom, a ja nisam shvatao zašto je to bio problem. Sada shvatam da je deo nečijeg identiteta i posao koji obavljaš. Kada bi vama, kao novinaru, neko sutra rekao ‘doviđenja, dobio si otkaz, više nećeš ići na filmske festivale, gotovo je’, preostalo bi vam da se zapitate – ko se vi zapravo ispričao je Birn u nedavnom intervjuu i nastavio.
– Moj otac nikada više nije dobio posao, ostao je u kući i postao nam i otac i majka. Kuvao je, i to jako dobro, čistio je kuću dok je majka radila kao medicinska sestra. Radila je noćne smene jer je to bio jedini posao koji je mogla da dobije. Danju je spavala, a otac je obavljao njenu ulogu. I zato me to podstaklo da se zapitam ko smo mi kad nemamo posla, kad smo bez supruge ili supruga, jer to je nešto što određuje naš identitet. Da bismo se izdigli iznad toga, da bismo rekli “ja nisam moj posao, moja supruga ili suprug”, potrebna je neverovatna hrabrost. Često mislim o tome znamo li šta smo sve u stanju da uradimo – rekao je Birn.