Na 18. Beldocs festivalu, koji je upravo u toku, ljubitelje muzike, gramofonskih ploča, a posebno kolekcionare, obradovaće film mladog hrvatskog autora, Franka Dujmića, pod nazivom “Funk Yu”.
Franko nas uvodi u svet vinila prožet zvukovima jugoslovenskog fanka.
U filmu “Funk Yu”, reditelj Franko, koji je inače kolekcionar ploča, odlazi na putovanje kroz bivšu Jugoslaviju, kako bi pronašao jedini vinilni zapis koji mu nedostaje – singl “Ulica Jorgovana / Zlatokosa” Darka Domijana, koji je jedan od najboljih primera jugoslovenskog fanka. Na putu susreće raznolike likove koje intervjuiše kako bi dobio uvid u maniju pretraživanja kutija s vinilima.
Funk Yu, plakat
Film je svetsku premijeru imao u Irskoj na prošlogodišnjem IndieCork Film Festivalu, a prikazan je i na ZagrebDoxu. Posle Beldocsa odlazi na berlinski Dokumentale.
Promocija monografije posvećenoj našoj čuvenoj grupi Smak održaće se u četvrtak, 29. maja sa početkom u 20:00 časova u SKCNS Fabrika.
Monografiju je priredila Ksenija Đerković a objavilo je udruženje “Smakovci” iz Kragujevca, 2024. Pored autorke, na promociji će govoriti i Branimir Bane Lokner, rok kritičar.
Ksenija Đerković (promocija monografije o grupi Smak)/ Photo: AleX
– Monografija grupe Smak nastala je sa ciljem da stavim akcenat na značaj muzike koju je dala jedna od najpopularnijih rok grupa na nekadašnjoj jugoslovenskoj, balkanskoj i srpskoj rok sceni. S obzirom na to da je ova neponovljiva grupa sa ovih prostora 2022. godine obeležila pola veka postojanja i da je ovoj monografiji prethodila retrospektivna izložba arhivske građe grupe Smak pod nazivom “Smak50“, bilo je logično da posle izložbe radim na monografiji i njenoj objavi. Kao urednik-priređivač želela sam da prikažem kakav je bio put grupe Smak. Monografija se sastoji od sakupljene arhivske građe, autentičnih svedočenja aktera, koncerata, plakata, izdatih ploča i singlova, fotografija koje opisuju određeni period njihovih života, novinskih članaka, intervjua. Moja ideja vodilja bila je da se grupa Smak sačuva od zaborava i promoviše autentična rok kultura sa prostora grada Kragujevca, koja je bila dominantan način izražavanja života generacija sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina 20. veka. Ali moram priznati ne samo Kragujevca već i nekadašnje Jugoslavije – kazala je o monografiji Ksenija Đerković.
– Mnogo je mržnje, isključivosti i ostrašćenosti. Mi moramo da težimo ka tome da čujemo jedni druge. I to za dobrobit ove zemlje jer drugu nemamo. Mi moramo da se isporazgovaramo – rekao je za televiziju N1 frontmen grupe Partibrejkers Zoran Kostić Cane.
– To što su uradili mladi je kao da su ponovo pustili život u organizam koji odumire, koji je zahvaćen nekom gangrenom. Kako smo mi došli do svega? Ova zemlja mora bilo kako da nađe način da opstane. Osećam da stvari nisu dobre, poštujem sve što su mladi uradili, to je veliki napor, pokazali su da nije sve trulo i prazno u ovoj zemlji – rekao je u emisiji “360 stepeni” Zoran Kostić Cane, frontmen grupe Partibrejkers.
– Nešto se rađa, pa to rađanje trpi pritisak. Tražila se odgvornost za nadstrešnicu a onda su stvari otišle na neku drugu stranu. Mladi su tražili odgovore ali ih stariji nisu dali. Nema odgovora već dugo, ali ima nekih drugih, fundamentalnijeg karaktera koji nam dolaze sa nebesa – rekao je Cane.
Legenda grupe Queen, Fredi Merkjuri, dobio je ćerku iz tajne afere 1976. godine sa ženom bliskog prijatelja.
Njeno postojanje do sada je bilo poznato samo njegovim roditeljima, sestri, članovima benda i dugogodišnjoj partnerki Meri Ostin.
Po prvi put, ona je odlučila da progovori u novoj biografiji “Love, Freddie”, koju potpisuje autorka Lesli-En Džons. Ipak, a u knjizi se pominje samo inicijalom – B.
Pre nego što je preminuo od upale pluća izazvane sidom 1991. godine, Fredi je svojoj ćerki ostavio čak 17 tomova ličnih dnevnika. Ona ih je godinama čuvala u tajnosti, ali ih je nedavno ustupila autorki kao osnovu za knjigu koja izlazi krajem godine.
A new biography of the Queen frontman claims he had a secret daughter following an affair with the wife of a close friend.https://t.co/bsfe3Tva47
Danas živi u Evropi, radi kao medicinski radnik i ima svoju porodicu. U pismu koje se nalazi u knjizi, B piše:
“Fredi Merkjuri je bio i ostao moj otac. Imali smo veoma blizak i pun ljubavi odnos od trenutka kada sam rođena, pa sve do poslednjih 15 godina njegovog života. Obožavao me je i bio mi potpuno posvećen. Okolnosti mog rođenja čine se činiti neobičnim, pa i šokantnim, ali to nikada nije umanjilo njegovu posvećenost i ljubav. Čuvao me je kao najvrednije blago”.
When we think of Las Vegas, we picture something grand, dazzling. Often oversaturated, over the top, overwhelming—or simply too loud. We imagine it through the lens of movies and books. There’s always a neon sign in the background.
It was in that very Las Vegas, back in 2008, that a band was born—one that perfectly embodies the aforementioned version of the city. It almost feels like 2008 was yesterday, because their energy, nearly two decades later, hasn’t faded in the slightest. If anything, they seem to grow younger with each passing year. Back then, they were known as Kropp Circle. By 2011, they became what we know and love today—Palaye Royale.
They were kids in 2008. Still kids in 2011. And what truly sets them apart—beyond the music, the fashion, the audacity—is that they never stopped being kids. They never once thought of losing themselves in the noise.
Not long ago, this endlessly charming, colorful, flamboyant family band sat down with us for an interview—one of those rare conversations where the mask slips and the world they’ve built feels close enough to touch. They offered us a glimpse into their chaos, warmth, and wonder.
Last year was your first time in Serbia, when you played at Arsenal Fest. Now you’re back with a full solo show as headliners. What kept you from coming sooner, especially with so many Serbian fans following you all over Europe? – Time is a peculiar thief. We’ve always wanted to return sooner, but the world pulls you in every direction when you live like a circus of sound and vision. Serbia left a mark on us its electricity, the souls we met. The delay wasn’t from lack of desire but from the spiraling dance of fate and touring chaos. Now, we return with reverence.
How would you describe your style in one word, encompassing music, personal expression, fashion, appearance, and everything in between? – Palaye.
What does it mean to you, and does it even make sense when someone labels your music as “fashion art rock”? –Labels are coffins for something that is meant to be alive and ever-changing. But if they must name it something, “fashion art rock” is as close as words can get to what we are a canvas of controlled chaos, elegance and rebellion stitched together in silk and sound.
We know that the name Palaye Royale carries deep meaning and personal symbolism, as did your original name, Kropp Circle. Still, what led to the decision to change it? Was it a creative shift, a statement, or something more personal? – Kropp Circle was childhood; Palaye Royale is our forever. One was the skeleton, the other the spirit. The name change was a ritual—like burning old pages to write new. It was never just a rebrand, but a rebirth.
How much time, effort, and planning goes into maintaining your unique look and presence—or did it all come naturally, considering how authentic and one-of-a- kind you are even off stage? – To be honest, it’s less about planning and more about living. This is simply how we exist—inside a dream stitched together by imagination, old cinema, and romantic despair. We don’t wear costumes; we wear reflections of what we feel.
How far are you willing to go in preserving your authenticity? Are there moments when that principle is challenged, especially as you evolve as a band?
– We’ve always said we’d rather fail as ourselves than succeed as something else. The industry tests that constantly. But evolution doesn’t mean compromise. It means refining the madness without sanding down the edges. We stay sharp, even if it cuts us sometimes.
You’ve stayed true to yourselves from the first album to the latest one. The number of people listening to your music has significantly grown. What are your plans for future releases, and can you be even more “yourselves” than you already are?
– The further we go, the deeper we descend into who we truly are. The masks fall, the walls dissolve. Every album is a séance. The next one… it’s already in the works. Palaye is a never ending art project.
Emerson, how do you channel and express your creativity, from personal style and drawings to poetry, clothing design, and music? – I see life as a collage. Whether I’m drawing, writing, or playing it’s all one long performance. The universe is a sketchbook. My job is to capture fragments of it before they disappear. Everything I do is part of the same heartbeat.
We know you’re genuine—that who you are on stage is who you are in private as well. But is that really always the case? – I think it’s all one long performance—but not in the deceptive sense. More like… I don’t take the stage off when I leave the venue. The person you see up there is just me without hesitation. But even in silence, I’m still dreaming.
Do you choreograph your stage performance in advance, or do you just go with the flow and see what happens? – It’s chaos choreographed by instinct. We don’t rehearse movement—we allow the music to possess us. Remington climbing scaffolding is as much a surprise to us as it is to the crowd. Each night is its own fever dream.
How do you maintain intimacy with fans as your popularity grows? – Fame is noise. Connection is quiet. We try to stay in the quiet even though we have our internal loudness but we know stuck to the people who made this possible and continue to believe and challenge us when we are being a bit crazy. But we are open books to our fans, they are our family.
Is the attitude and confidence something that came naturally from the start, or is it something you’ve built over time? – Confidence was born out of survival. The stage is where we learned to become who we are. We have been touring since 2015 so we only know this and this is what we love. It wasn’t handed to us—it was figured out from rejection, heartbreak and insanity.
Palaye Royale/ Photo: Promo (via Long Play)
Do you think your fans share similar traits with you? – Our fans are reflections of our art—romantics, misfits, dreamers, outlaws of emotion. We find pieces of ourselves in their eyes and I believe they see themselves in us. That’s the real communion. Family.
Now that you’ve performed Death Or Glory live for a while, does it still feel like your best album? – Death Or Glory is just another piece to our beautiful puzzle. Right now, we are just having fun and tightening up the nonsense. But I always believe the next thing will burn brighter—or at least stranger.
Why do you want to open a boutique hotel specifically in Budapest? – Budapest feels like a dream half-remembered. It’s a city wrapped in velvet melancholy. A boutique hotel there wouldn’t just be a place to stay it’d be a place to feel something cinematic.
What made Wembley Arena your dream venue even before seeing it? – It’s less about the building and more about what it symbolizes. To us, Wembley was a mirage on the horizon—a holy grail. Everyone in the world knows Wembley Arena and it is behind us and all we continue to do is dream and work our asses off. The first time we stepped inside it was as performers, not as spectators. That made it real and sacred.
When you played at Wembley, was it everything you expected? Do you have a new dream venue now? – Wembley was a prayer answered. But dreams continue to grow. Now, I see shadows of dreams in abandoned theaters, old churches, rooftops… But one day, Palaye Royale live at the Palais Royal in Toronto and the one in Paris. Or something we build ourselves that isn’t a place existing already. We have had plans for something larger than us for over a decade and it feels like the time is coming.
Will your performance in Belgrade at Zappa Barka be your first show on a boat? Yes—and how perfectly poetic. A boat show in Belgrade? Sounds like a fever dream.
Soon, we’ll meet again—to keep the fever dream alive, together—at Zappa Barka. This is more than just another show. It’s a moment suspended between reality and imagination. Their first performance on the river isn’t just a gig—it’s a promise. And we have a responsibility to make it unforgettable. If we show up carrying even a spark of the energy they emit—unapologetic positivity, chaotic joy, and that rare, heartwarming honesty—we’ve already done our part.
Kada pomislimo na Las Vegas, često zamišljamo nešto grandiozno, zaslepljujuće. Ponekad prenatrpano, preterano, iscrpljujuće—ili jednostavno preglasno. Zamišljamo grad na osnovu njegove predstave u filmovima ili knjigama. Bez izuzetka, negde u pozadini, stoji neonska reklama. Ili je ona baš prvo na šta pomislimo.
Upravo u tom Las Vegasu, davne 2008. godine, nastao je bend koji savršeno oslikava tu predstavu o gradu. Doduše, deluje da ta 2008. nije bila tako davno (čak ni mladima koji imaju sasvim drugačiji pojam o vremenu), jer je njihova energija, posle skoro dvadeset godina, ostala nepromenjena. Kao da su svake godine sve mlađi. Tada su se zvali Kropp Circle. Zatim su 2011. postali onakvi kakvim ih znamo—Palaye Royale.
Te 2008. godine, bili su deca. Bili su deca i 2011. A ono što ih zaista izdvaja (mada su već dovoljno autentični)—jeste činjenica da nikada nisu prestali da budu deca. Nikada nisu ni pomislili da tamo negde, u gužvi, izgube sebe.
Ovaj beskrajno šarmantan, teatralan, porodični bend, našao je vremena da sa nama podeli jedan deo svog izmaštanog sveta.
Prošle godine ste prvi put nastupili u Srbiji, na Arsenal Festu. Sada se vraćate, na samostalni koncert. Kako to da niste došli ranije, imajući u vidu brojne srpske fanove koji vas prate širom Evrope? – Vreme je jedan čudan lopov. Želeli smo da dođemo ranije, ali, kada živite kao pokretni cikus zvuka i slike, svet vas vuče na sve strane. Srbija je ostavila veliki utisak na nas, kako zbog svoje energije, tako i zbog ljudi koje smo tamo sreli. Kašnjenje nije bilo zbog nedostatka želje, već zbog vrtoglave igre sudbine i turneja. Vraćamo se sa poštovanjem.
Kako biste jednom rečju opisali svoj stil—obuhvatajući muziku, lični izraz, modu, izgled i sve ono što staje između? – Palaye.
Šta za vas znači kada neko žanrovski odredi vašu muziku “fashion art rock”? Da li to ima ikakvog smisla? – Oznake i žanrovi su kao grobnice za nešto što treba da bude živo i promenljivo. Ali ako već mora da se nazove nekako, “fashion art rock” je najbliže što reči mogu da priđu onome što jesmo—platno kontrolisanog haosa, elegancije i bunta, krojeno svilom i zvukom.
Znamo da ime Palaye Royale nosi duboko lično značenje, kao i prethodni naziv Kropp Circle. Šta je bilo presudno za promenu imena? Da li je to bila kreativna promena, poruka, ili nešto intimnije? – Kropp Circle je bilo detinjstvo; Palaye Royale je naše zauvek. Jedno je bio skelet, drugo duh. Promena imena bila je ritual—kao paljenje starih stranica da bi se pisale nove. Nikada to nije bilo rebrendiranje, već pravo ponovno rođenje.
Koliko truda, vremena i planiranja ulažete u održavanje svog jedinstvenog izgleda i pojavnosti? Ili vam sve to dolazi prirodno? – Iskreno, nije stvar u planiranju, već u načinu života. Mi jednostavno živimo tako—unutar sna sašivenog od mašte, starih filmova i romantičnog očaja. Ne nosimo kostime; nosimo odraze onoga što osećamo.
Koliko daleko ste spremni da idete da biste sačuvali svoju autentičnost? Da li se taj princip nekada dovodi u pitanje, naročito kako se bend razvija? – Uvek smo govorili da bismo radije propali kao svoji, nego uspeli kao nešto što nismo. Industrija to stalno testira. Ali evolucija ne znači kompromis. Znači usavršavanje ludila, bez ikakvog brušenja. Ostajemo oštri, čak i ako se ponekad posečemo.
Ostajali ste verni sebi od prvog do poslednjeg albuma. Broj ljudi koji vas slušaju znatno se povećao. Kakvi su vam planovi za buduća izdanja? Možete li biti još više “svoji” nego što već jeste? – Što dalje idemo, to dublje ulazimo u ono što zaista jesmo. Maske padaju, zidovi se ruše. Svaki album je kao spiritistička seansa. Već radimo na novom izdanju. Palaye je umetnički projekat koji se nikad ne zaustavlja.
Emerson, kako izražavaš i usmeravaš svoju kreativnost—od stila, crtanja i slikanja, poezije, preko dizajniranja odeće, pa sve do muzike? – Život vidim kao kolaž. Bilo da crtam, pišem ili sviram—sve je to jedan dug performans. Univerzum je moje platno. Moj zadatak je da uhvatim njegove delove dok ne nestanu. Sve što radim deo je istog unutrašnjeg ritma.
Znamo da ste autentični—da ono što ste na bini, jeste i privatno. Ali, da li je to zaista uvek tako? – Mislim da je sve to jedan dug performans— ali ne u varljivom smislu. Više kao… ne silazim sa scene, čak i kada fizički više nisam u tom prostoru. Osoba koju vidite tamo gore, to sam ja bez zadrške. Čak i u tišini, ja i dalje sanjam.
Da li koreografišete nastup unapred, ili jednostavno pratite trenutak? – To je haos vođen instinktom. Ne vežbamo kretanje na bini—dozvoljavamo muzici da nas obuzme. Remington koji se penje na konstrukciju bine iznenađenje je i za nas, ne samo za publiku. Svaka noć je jedinstven fever dream.
Kako održavate bliskost sa fanovima dok popularnost raste? – Slava je buka. Povezanost je tišina. Trudimo se da ostanemo u toj tišini—iako u nama gori unutrašnja buka. Ali ostajemo verni ljudima koji su nam sve ovo omogućili, koji veruju u nas i ponekad nas izazivaju kad preteramo. Ne krijemo ništa od naših fanova. Oni su naša porodica.
Da li su vaš stav i samopouzdanje došli prirodno, ili ste to izgradili tokom vremena? – Samopouzdanje je nastalo iz preživljavanja. Bina je mesto gde smo naučili da budemo ono što jesmo. Na turnejama smo od 2015. i to je sve što znamo i volimo. Nije nam dato—izgradili smo ga kroz odbijanja, slomljena srca i ludilo.
Palaye Royale/ Photo: Promo (via Long Play)
Da li mislite da vaši fanovi dele slične osobine sa vama? – Naši fanovi su ogledala naše umetnosti—romantične duše, autsajderi, sanjari, buntovnici. Nalazimo delove sebe u njihovim očima, a verujem da i oni vide sebe u nama. To je ono pravo zajedništvo. Porodica.
Sada kada ste duže vreme uživo izvodili Death or Glory, da li ga i dalje smatrate svojim najboljim albumom? – Death or Glory je samo još jedan komad naše divne slagalice. Trenutno se samo zabavljamo i usmeravamo haos. Ali uvek verujem da će sledeće što napravimo biti još bolje—ili makar biti još čudnije.
Zašto baš u Budimpešti želite da otvorite vaš budući butik hotel? – Budimpešta deluje kao san kog se tek do pola sećamo. Grad obavijen somotskom melanholijom. Taj hotel ne bi bio samo mesto za spavanje—bio bi mesto gde biste se osećali kao u filmu.
Kako vam je koncert Wembley Areni bio san, čak i pre nego što ste je uopšte videli? – Nije stvar u zgradi, već u onome što ona simbolizuje. Za nas je Wembley bio fatamorgana na horizontu—sveti gral. Cela planeta zna za Wembley. A mi smo prvi put kročili unutra ne kao gledaoci, već kao izvođači. To ga je učinilo stvarnim. I svetim.
Da li je nastup na Wembleyu ispunio očekivanja? Imate li sada novi san? – Wembley je bio ostvarena molitva. Ali snovi rastu. Sada sanjamo o napuštenim bioskopima, starim crkvama, na krovovima… Jednog dana—Palaye Royale uživo u Palais Royalu u Torontu i onom u Parizu. Ili na mestu koje sami stvorimo, koje još ne postoji. Taj plan postoji već više od decenije i čini se se približava trenutak kada će se ostvariti
Da li će vaš nastup u Beogradu na Zappa Barci biti vaš prvi koncert na splavu? – Da—i koliko god da to zvuči lirski, zapravo i jeste. Koncert na brodu, u Beogradu? Zvuči kao fever dream.
Uskoro ćemo se ponovo sresti—da zajedno dosanjamo ovaj “san koji se sanja do pola”. Njihov prvi nastup na reci ne sme da bude samo još jedna svirka—već obećanje. A na nama je odgovornost da ga učinimo nezaboravnim. Ako ponesemo sa sobom makar delić energije kojom oni zrače—bezrezevnu pozitivnost, haotičnu radost i onu retku, iskrenu toplinu—svoj deo posla već smo obavili.
Treće veče 18. Beldocs festivala bilo je izuzetno posećeno, a posebno u Domu omladine Beograda i u Jugoslovenskoj kinoteci.
Prvu premijeru treće večeri imala je rediteljka filma “Bila sam umetnica”, Ema Teokarević. Autorka u filmu razgovara s bivšim kolegama umetnicima i pohađa časove mađarskog jezika u svrhu sticanja državljanstva Evropske unije. Ona preispituje romantizovanu predstavu rada iz ljubavi.
Beldocs/Foto; Marko Petrovic
Kako sama kaže, film osvetljava svakodnevnu stvarnost umetničkog rada – ekonomsku nesigurnost, institucionalne prepreke i lične sumnje – i otvara pitanja o vrednosti i održivosti umetničkog poziva. Posle projekcije prokomentarisala je kako nije imala nameru da ovo bude ličan film, ali da je na kraju tako isapao.
– Razgovarajući sa svojim prijateljima umetnicima, shvatila sam da se i slično osećamo i da živimo u priličnom beznađu i bez neke perspektive, tako da mi se stvorila ideja da je dobro da na ovaj način izrazim tu kolektivnu frustraciju – kazala je Ema.
Beldocs/Foto; Marko Petrovic
Kako je i očekivano, budući da su posle prve najave karte za film Marka Đorđevića “Iza osmeha” planule, na premijeri ovog filma, koji predstavlja intimni dokumentarni portret Vlade Divljana, okupila se mnogobrojna publika. Veliki broj Vladinih kolega, muzičara, prijatelja i rodbine, kao i poštovalaca njegovog lika i dela, ovacijama je ispratio projekciju, i ekipu filma nagradio dugim aplauzom.
Beldocs/Foto; Marko Petrovic
Film se oslanja na porodične arhive i snimke zabeležene kućnom kamerom — prizore svakodnevice, muzike i bliskosti — koje otkrivaju nežni, privatni svet jednog od najvoljenijih muzičara s ovih prostora. Uz animirane sekvence Milorada Savanovića, koje dočaravaju zamišljene avanture, film gradi emotivnu priču o životu, stvaranju i sećanju.
Krila i Tlo – foto.Marko Petrovic
Marko Đorđević se posle gromoglasnog aplauza poklonio publici u punoj Velikoj Sali Doma omladine Beograda i objasnio kako je nastala ideja za ovaj film:
– Sve je počelo mojim upoznavanjem sa Dinom Divljan (koja je u publici). Naime, za moj prethodni film, “Za danas toliko”, trebala bi mi je pesma “Sve laže sveta” za kraj filma. Kada sam napisao Dini jedan mejl, od tada je krenulo naše poznanstvo. A onda sam saznao za te Vladine snimke, koji su me potpuno inspirisali, ali sam dobio ideju da to uradim uz adekvatnu animaciju, za koju sam pozvao Milorada Savanovića, koji je baš pre neki dan na konferenciji rekao divnu stvar: ‘Vlada je u stvari svima nama postavio zadatak kako treba da se igramo u tim snimcima, tako da smo se sve vreme trudili da se zapravo igramo i uživamo u procesu’.
Dina Divljan i Konstrakta – foto Nađa Rakićevic
Savanović je objasnio kako je nastao animirani lik i kako je Vladu uvek povezivao sa morem, te je njegov lik sve vreme u morskom ambijentu.
Ono što je zanimljivo je i činjenica da je za potrebe ovog filma urađen i poseban aranžman za pesmu “Rusija”, koju je uradio Stevan Milošević.
Branka Katić . foto Marko Petrović
Treći film treće večeri Beldocsa iz Srpskog takmičarskog programa bio je “Krila i tlo” autora Stefana Maleševića. Ovaj film je suptilan portret ruralne turske zajednice u kojoj žene vode glavnu reč, stvarajući neočekivan spoj tradicije, pobožnosti i rodne ravnopravnosti. Ajten i Erdogan podižu svoju porodicu u Kanatlarcima u Severnoj Makedoniji, balansirajući između osam vekova starog bektašijskog učenja i izazova savremenog života. U ovom turskom selu, poznatom po beračima duvana, muslimanska zajednica posvećena veri, porodici i tradiciji gaji i rodnu ravnopravnost, sa dubokim uverenjem u jednakost svega i svih.
Krila i Tlo – foto.Marko Petrovic
– Moram da kažem da je stvar na koju sam najviše ponosan ta što nisam previše razmišljao u procesu pravljenja ovog filma. Srećom ili nažalost, pravljenje filma traje jako dugo, pa imaš momenata gde ti gledaš i posmatraš svoj film kao gledalac ili kritičar, ali u toku snimanja, ali i montaže, nekako smo se trudili da se više vodimo intuicijom, a ne šta mislimo i šta bi to moglo da znači i kako bi moglo da se protumači. Da li je antropološki film? Svakako jeste, ali ga nisam pravio sa tom idejom – rekao je posle projekcije reditelj Stefan Malešević.
Krila i Tlo – foto.Marko Petrovic
Gostujući kustos ovogodišnjeg Beldocsa je Galeb Nikačević, autor popularnog podkasta Agelast. Njegov program nosi naziv “Bitka za stvarnost”.
– Zato što duboko verujem da živimo u svetu u kome se upravo odvija bitka za stvarnost na dva fronta – a to su obrazovanje i mediji – Galeb je objasnio publici. Kroz svoju selekciju od pet filmova, istražuje na koje načine oblikujemo značenje, tumačimo istinu i gradimo zajedničku stvarnost u eri konfuzije, fragmentacije i medijskog viška.
Bitka za stvarnost beldocs foto luka knezevic strika
Velika sala Jugoslovenske kinoteke sinoć je bila dupke puna, a prikazan je film “BLUM – Gospodari svoje budućnosti “, rediteljke Jasmile Žbanić, koji donosi priču o Emeriku Blumu, preduzetniku i vizionaru koji je u posleratnoj Bosni i Hercegovini osnovao Energoinvest, kompaniju zasnovanu na modelu radničkog samoupravljanja. Kroz bogatu arhivu i svedočenja, film prikazuje kako je Blum u ruralnom i razrušenom okruženju uspeo da izgradi globalnu firmu vođen filozofijom koja danas, u doba kapitalizma, deluje gotovo utopijski.
Bitka za stvarnost beldocs foto luka knezevic strika
Po završetku filma Galeb je porazgovarao sa rediteljkom, Jasmilom Žbanić, putem video poziva, a publika ju je dočekala dugim i glasnim aplauzom.
Četvrtog dana osamnaestog Beldocs festivala, u subotu, 24. maja, očekuje nas uzbudljiv program na gotovo svim lokacijama. U Domu omladine Beograda biće prikazan film o Sava Centru – “Inventar”, autora Ivana Markovića, zatim film “Gvozdene kapije” rediteljke Barbare Knežević i novi dokumentarac Darka Bajića i Siniše Cvetkovića, “Film davne budućnosti: Đorđe Kadijević”. Poslednji termin u Domu omladine Beograda rezervisan je za podsećanje na nedavno preminulog reditelja Dejvida Linča – “Dejvid Linč: Ne gledaj u mene”.
U Jugoslovenskoj kinoteci će biti prikazan film Gorana Devića “Paviljon 6”, kao i film “Pasija po Beatris Dal”, nažalost bez prisustva glumice, koja je iznenada iz privatnih razloga morala da otkaže dolazak u Beograd. Projekciji će ipak prisustvovati reditelj filma, Fabris di Velc.
Osamnaesti Beldocs traje do 27. maja 2025. godine, a celokupan program možete pronaći na ovom linku – beldocs.rs
Beogradska umetnica Aleksandra Ninković aka Apsolutiram predstavila je singl i lyric video pod nazivom “Autentik” za izdavačku kuću Multimedia Music.
Novi singl je numera u elektro/pop žanru otpevana na srpskom jeziku koju je producirao Mario Milivojević.
Aleksandrin izvođački debi, pod pseudonimom Apsolutiram, dogodio se na domaćoj sceni 2022. godine objavljivanjem singla “Perspektive”.
Pesma je nastala u saradnji Mariom Milivojevićem i Martine Labbè/Kanada, i dospela na jubilarno izdanje kompilacije “Femixeta 10”, a premijerno je emitovana u emisiji “Slušaj ‘vamo” radio Beograda 202.
Što se tiče daljih planova, Aleksandra kaže da uskoro stiže jazz album “Musings”, čiju realizaciju je podržao SOKOJ sredstvima iz fonda za kulturna davanja.
Album je zamišljen kao kolekcija jazz melodija kroz perspektive multižanra. Svaka numera koja je u osnovi jazz, ima primese još nekog muzičkog stila: smooth, swing, hip hop, latino, ‘20, balkan etno.
Tekstovi pesama su na srpskom, engleskom, ukrajinskom i španskom jeziku. Na albumu učestvuju mnogi afirmisani domaći i strani muzičari.
Aktuelno izdanje emisije Bunt – najdugovečjije rok emisije RTS-a, posvećeno je predstavljanju novog, šestog studijskog albuma “Diši duboko” grupe E-play koji je pre nekoliko meseci objavio PGP RTS.
O novom muzičkom materijalu beogradskog alternativnog rok benda govorila je i profesorka Zorica Tomić.
– Iako ovaj album nosi jedan jako suptilan, senzibilan naziv, “Diši duboko” zapravo je to jedan album pobune – kaže Zorica Tomić i dodaje:
Zorica Tomić, screenshot
– Upoznavši se se sa istorijom ove grupe i njihove muzike, naročito sa Majinim autorskim opusom, bila sam iznenađena i zapanjena da album ima ovu notu… da je on do te mere sofisticirano artikulisao osnovnu ideju. A ta ideja je ono sa čime se svako od nas suočava. To je način na koji percipiramo ljubav, svoj odnos sa drugima, način na koji nastojimo da razumemo druge ljude i kakav odnos možemo da imamo prema patnji. Iz tekstova Majinih pesama na ovom albumu, rekla bih da se radi o jednom veoma iskrenom- pregovaranju, sa sopstvenom dušom… A to je, u eri totalnog kuliranja opoziva vrednosti veze sa drugima, do te mere retko – da postaje izuzetno.
E-Play – Diši duboko/Photo: Gordan Jović RTS
Frontmenka benda E Play, Maja Cvetković poverava da se sa cenjenom profesorkom upoznala tek kada je pozvala i predložila joj da presluša album “Diši duboko”:
– Vrlo posvećeno smo osmisljavali svaku od naših novih sedam pesama na ovom izdanju, uložili smo mnogo rada, truda i nastojali da stvaralački odemo korak dalje u našem muzičkom izrazu. Ovaj album je drugačiji od svega što smo do sada radili. Trajemo na sceni duže od četvrt veka i u ovoj autorskoj fazi mi se učinilo zanimljivim da pozovem i upitam za utiske o našem novom autorskom studijskom materijalu ali i o opštem doživljaju našeg zvuka, poetike i nekoga koga lično ne poznajem, odnosno ličnost čiji rad, stručnost i stavove veoma cenim i poštujem, a to je profesorka Zorica Tomić – cenjena sociološkinja, kulturolog, doktor filozofije, autorka i naša savremenica.
Zorica Tomić je u emisiji Bunt iznela svoj introspektivni osvrt na muziku, poetiku, poruke i značaj albuma “Diši duboko”. Analizirala je teme koje se iščitavaju kroz liriku benda E-play, a istakla je i nekoliko filosofskih aspekata, uvida i promišljanja koje je zapazila u stvaralaštvu autorke Maje Cvetković:
E-Play – Diši duboko/Photo: Gordan Jović RTS
– Ovde imamo favorizovanje jednog prostora, jedne slobode, da se voli, slobode da se promišlja ljubav, slobode da se promišlja i patnja ali i ono, sa čime pojedinac danas u doba takozvane “krajnje faze narcističke kulture”, jednostavno “nema slobodu da bude sam sa svojim bolom” a još manje da prihvati bilo kakvu vrstu odbijanja…. U stihovima Maje Cvetković imamo odbijanje kao jedan integralni deo života, prema kojem se ona odnosi povremeno vrlo senzibilno a povremeno sa fantastičnom dozom humora.
RTS će ove jeseni emitovati i specijalnu TV emisiju, snimljenu u legendarnom Studiju 6 Radio Beograda, prilikom koncertne promocije pomenutog autorskog studijskog albuma na kojoj je sastav E Play i odsvirao sve nove pesme: “Osmeh”, “Hotel Jugoslavija”, “Nije da nije”, “Diši duboko”, “Za srećom”, “Idemo da plačemo” i “Istina”.
Večeras nas u klubu Bluz i pivo u Beogradu čeka jedno vrlo zanimljivo muzičko iskustvo, uz grupu Ti, Fafa i ja.
Ti, Fafa i ja je muzička grupa iz Kragujevca, osnovana 1999. godine. Trenutnu postavu čine Mihael Fafa Stojanović (gitara), David Armuš (bubnjevi) i Dimitrije Filipović Dika (bas gitara).
Grupa Ti, Fafa i ja izvodi autorske kompozicije koje stvara Mihael Fafa Stojanović. Njihova muzika se pretežno uklapa u žanr koji predstavlja spoj džeza, bluza, roka i ambijentalne muzike.
Slušajući ih teško je poverovati da su dovoljna samo tri instrumenta i jedanaest (ako smatrate ispravnijim deset) tonova za univerzum koji pred nama stvaraju. Naravno, nije reč samo o instrumentima, već o Davidu, Diki i Fafi, najfinijem blendu boja, stilova i originalnih muzičkih ideja na ovim prostorima. Već u prvim taktovima otimaju od iščašene svakodnevice i apsorbuju u utopijski savršeno tkanje od ritma, harmonije, intervala, lucidnih Fafinih fraza, fjužna, bluza, džeza, fanka…
Isprobajte ovaj beg od stvarnosti večeras od 21h u klubu Bluz i pivo.
