Hrvatska spisateljica Vedrana Rudan objavila je na svom portalu rudan.info novu kolumnu, pod naslovom “Zlo”, u kojoj se bavi tragičnim događajem u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”.
Kolumnu vam prenosimo u celosti i bez izmena:
Užasnuta sam, ali ne i iznenađena.
Živimo u svijetu ispunjenom mržnjom. Ljudi, ma gdje bili, nije Amerika jedina, gaje mržnju onako kako se gaji nježna biljka. Pažljivo, predano, iz dana u dan iz godine u godinu. Postojimo kao ljudska bića samo ako imamo neprijatelja i ako uložimo svu svoju snagu u njegovo istrebljenje.
Tko nam je neprijatelj? Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Ukrajincima Rusi, Rusima Zapad… Bijelcima crnci, crncima bijelci, Židovima Palestinci, Palestincima Židovi… Svatko je neprijatelj svakome, pobjednik je onaj tko je bolje naoružan.
Beogradski dječak je život doživio kao rat. Otac ga je, kad mu je bilo dvanaest, nadajmo se da mediji ne lažu, odveo u streljanu, dao mu oružje u ruke, pokazao mu metu i naučio ga pucati. U srce ili glavu papirnatog čovjeka. Ako je nacrtani lik imao dovoljno metaka u glavi ili srcu, otac je pohvalio dječaka.
Život je ubijanje, pobjeđuje jači, nepravda se liječi smrću bližnjega svoga. Tko tebe jedinicom ti njega metkom. Učiteljica je neprijatelj, djeca oko tebe su neprijatelji, čuvar na ulasku u školu je neprijatelj, zašto ih pustiti da žive kad imaš dva pištolja “u sefu pod šifrom”? Je li problem znati šifru kad ste ti i tvoj otac od tvoje dvanaeste ratni drugovi? Ratni drugovi su na istoj strani, sve skupa dijele, zašto ne bi i šifru?
Otac dječaka ubojice je “ugledan liječnik”, dakle čovjek koji spašava živote, čovjek koji ne ubija. Čemu onda pištolji, pucanja u mete, davanja oružja u ruke djetetu? Poruka je jasna da jasnija ne može biti, kad si u problemu, pucaj. Dijete je bilo u problemu, pucalo je, pogodilo planirane mete jer je za to bilo obučeno.
Pogledajmo oko sebe, pogledajmo u sebe. Ispunjeni smo mržnjom i potrebom da skrenemo pogled kad je vidimo kod našeg djeteta. Navijači sa šipkama u ruci koji prebijaju “neprijatelje” su “naša djeca”, često i “heroji”, silovateljima se sve oprašta, u Hrvatskoj, jer su bili ratnici, dakle ubojice, učitelje doživljavamo kao zločince kad god našem djetetu daju manju ocjenu od one koju bismo im mi dali.
U Hrvatskoj je “prva dama” “ubila” profesoricu drugim sredstvima jer je njezinom kućnom ljubimcu dala četvorku. Je li itko u Hrvatskoj zatražio da se sudi toj spodobi? Zašto bi? Učitelji su u našim društvima bića nižeg reda, loše plaćeni glupani i glupače, probleme s njima samo metak može riješiti. Ako nisi žena predsjednika države.
Ubojica, vršnjak moje unuke, nije imao mnogo izbora u sukobu sa krvoločnim svijetom u kome živi. Vidimo da se oružjem sve može riješiti, da se preko noći može postati i brejking njuz i heroj našeg doba u percepciji onih koji će slijediti primjer dječaka iz Beograda.
Ne zavaravajmo se. Ovo je početak. Potpuno je suludo očekivati od medija da pisanje o ovoj jezivoj temi svedu na minimum, onako kako su to napravili Norvežani kad su prolazili kroz isti pakao. Mi nismo Norvežani. Mi smo i trideset godina nakon krvavog rata u krvavom ratu, naši “ugledni liječnici” su naoružani do zuba, kako su tek naoružani “neugledni”, “obični” ljudi koje ispunjava jednaka količina mržnje?
Koliko ima smisla govoriti danas o mnogima od nas kojima se svijet srušio na glavu pri pomisli na jadne roditelje pobijene djece, na jadne roditelje preživjele djece, na jadnu preživjelu djecu koja više nikad neće biti normalna?
Nema smisla. Nikoga mi patetikom ne možemo utješiti, ali vladari naših života morali bi najzad shvatiti da su učinili sve da se već trideset godinama na ovim našim prostorima nasilje, zločin i mržnja doživljavaju kao samoobrana od “neprijatelja”.
Danas je to učiteljica ili desetogodišnji kolega iz klupe, sutra će leš biti navijač protivničkog kluba. Državo, gdje si? Objavi nam službeno da ćeš nakon trideset godina rata reći, zbogom oružje. Ti to možeš, ali nećeš. Lakše ti je lažne suze liti nad mrtvom djecom nego učiniti nešto da rastu u miru, ljubavi prema bližnjima i slobodi.
Ne mogu pobjeći od činjenice da je moja unuka vršnjakinja ubojice i da bi jednoga dana mogla biti žrtva. Ubojica neće jer joj roditelj nije stavio pištolj u ruku i nikad joj nitko nije rekao da je u mržnji spas.
Za roditelje pobijene djece utjehe nema niti će je ikad biti. Ima li ikakve nade za nas koje, zasad, nije pogodila ruka Zla?
