Godina je 2002. Kventin Tarantino ulazi u prodavnicu polovne garderobe u Tokiju i čuje pesmu koja će mu, kako se ispostavilo, promeniti muzički izbor za jedan od njegovih najpoznatijih filmova. Traži da kupi CD na licu mesta, ali prodavac odbija. Tarantino nudi duplo više novca – i na kraju izlazi iz radnje sa pločom koja će ubrzo završiti na velikom platnu.
Bend koji ga je zaustavio usred kupovine bio je The 5.6.7.8’s – tokijski trio osnovan sredinom osamdesetih, poznat po sirovom garažnom rokenrol zvuku duboko ukorenjenom u estetici šezdesetih. Sestre Jošiko i Sačiko Fudžijama, uz bubnjarku (i kasnije basistkinju) Akiko Omo, godinama su gradile reputaciju na lokalnoj underground sceni, oslanjajući se na minimalizam, retro estetiku i energiju koja je više dugovala američkom proto-punku nego savremenoj japanskoj produkciji.
U trenutku kada ih je Tarantino otkrio, bend već ima nekoliko izdanja iza sebe, uključujući album “Bomb the Twist” iz 1996. i “Teenage Mojo Workout” iz 2002, ali bez ozbiljnog međunarodnog dometa. Sve se menja već naredne godine, kada se pojavljuju u filmu “Kill Bill: Volume 1”.
U kultnoj sceni u tokijskom restoranu House of Blue Leaves, The 5.6.7.8’s se pojavljuju na bini i izvode nekoliko pesama uživo pred kamerom – među njima i obradu numere “Woo Hoo”, originalno snimljene 1959. od strane Rock-A-Teens. Upravo ta pesma, sa svojim minimalističkim, gotovo infantilnim tekstom i zaraznim rifom, postaje globalni fenomen.
“Woo Hoo” ulazi u Top 30 britanske singl liste 2004. godine, pojavljuje se u reklamama (najpoznatije u kampanjama za Vonage i Carling), kao i u brojnim filmovima, serijama i video-igrama. Ono što je bendu decenijama izmicalo – međunarodna prepoznatljivost – dolazi gotovo preko noći.
“Kill Bill” je najbolji film svih vremena… Kaže magazin Watch and listen
Turneje koje su ranije bile ograničene na Japan šire se na Severnu Ameriku, Evropu i Australiju, a među novim fanovima pojavljuje se i Džek Vajt, koji preko svoje etikete Third Man Records pomaže reizdavanje njihovog ranijeg kataloga u Sjedinjenim Državama.
Zanimljivo, uprkos svetskom proboju, njihov status u Japanu ostaje gotovo nepromenjen. The 5.6.7.8’s nikada nisu postale mainstream zvezde na domaćem tržištu, već su zadržale kultni status benda koji funkcioniše na granici između retro fetiša i autentične rock’n’roll energije.
Najtužnija filmsko-muzička priča… Evo kako je Kurt Rasel uništio 145 godina staru gitaru, dok se Tarantino smejao i uživao
Danas, više od tri decenije od osnivanja, bend i dalje postoji i povremeno nastupa, bez velikih pauza ili spektakularnih povrataka. Njihova priča ostaje jedan od retkih primera u kojima filmski autor, a ne diskografska industrija, direktno utiče na globalnu sudbinu jednog benda.
I možda još važnije: dokaz da ponekad jedna pesma, u pravom trenutku i na pravom mestu, može da uradi ono što godine rada ne uspeju.



