Prugasti rukavi, kaubojski šešir, daire i jedna polovina disko kugle… Sasvim (ne)obično kišno veče uz La Femme u Dorćol Platzu

0
131
La Femme/ Photo: AleX
Oglasi

Godina je 2016, a jedan relativno popularan francuski psihodelični indi pank bend objavio je singl “Où va le monde”, sa predstojećeg drugog albuma, koji preti da ih lansira ka svetskoj sceni.

Prethodni album, “Pscyho Tropical Berlin”, zvučao je kao savršen spoj uticaja amerikane pedesetih, francuskog popa iz šezdesetih i kold vejva, šaren koliko i Berlinski zid, tropski onoliko koliko posmatrač pusti mašti na volju.

Ukupno pet studijskih albuma, skoro petnaest godina postojanja i neobična pojava bili su dovoljni domaćim promoterima da ih pri najavi opišu kao “verovatno najveći francuski rok bend trenutno“, svrstavši ih u okvir u koji ne pripadaju, dajući im etiketu od koje svojom fluidnošću svesno ili nesvesno beže.

Činjenica je da su trenutni. Da li su najveći, proceniće kritika. Ali su svakako, mnogo više od samo francuskog rok benda.

Često se dešava da koncert u Domu omladine bude rasprodat. Ipak, nije veliki broj bendova koji mogu da se pohvale da je zbog prevelikog interesovanja došlo do “selidbe“ u veći prostor, a zatim do ponovnog rasprodavanja.

La Femme, posle 22. maja u Dorćol Platzu, može ovakvu situaciju da doda u biografiju, ili spomenar. Nismo proverili, nismo imali hrabrosti, ali velika je šansa da bi bila rasprodata i treća lokacija.

La Femme, Dorćol Platz/ Photo: AleX

Ali, da krenemo od početka. Ispred bine stvorio se zaštitni sloj od kišobrana, a redovi su sezali sve do ulaza.

Velika je šansa da je, od silne količine ljudi, beton ispred bine (izuzev jedne, prilično duboke bare koja je stvarala prazninu u prvim redovima), ostao suv do kraja. Dok je svako pronalazio mesto za sebe i svoj kišobran i dok su se popunjavali poslednji prostorni kapaciteti.

Tentative/ Photo: AleX

Kao podrška prvi je nastupio bend Tentative, koji čine tri devojke cirkuskih kostima i simpatičnog naglaska pri izgovaranju engleskog.

Negde na polovini njihove set liste, kiša je postala jača i skoro pa se potpuno stopila sa ritmom zvečke koju je u rukama imala pevačica Čarli.

Obično se slični rituali koriste za prizivanje kiše, ali ne u ovom slučaju. Kiša je prestala zajedno sa njihovom poslednjom pesmom… nažalost, privremeno.

La Femme/ Photo: AleX

Godine 2010, u francuskom gradiću Bijaricu, klavijaturista Marlon Manji i gitarista Saša Got, verovatno su naizmenično slušali The Velvet Underground i Kraftwerk, kada su stvorili svoje sintetičko, psihodelično čedo.

Od tada, neki članovi su promenjeni, a na mokroj bini Dorćol Platza bilo ih je sedmoro. Zvukova i instrumenata bar trostruko više. I jedna polovina disko kugle.

Oblačni zalazak priveden je kraju, pao je mrak, a grupa ljudi u lateksu, rasporedila se na bini između čak četiri klavijature.

La Femme/ Photo: AleX

“Packshot”, pesma sa debi albuma, bila je prva na redu, nenamerno posluživši kao iznenadan intro i uvod u pomenutu “Où va le monde”, koja je odmah izazvala oduševljenje publike.

Već tada, moglo se naslutiti kakvo veče predstoji. Bez obzira na žanrovske preferencije, La Femme svakoga ume da iznenadi i ima da ponudi nešto za svačiji ukus.

Nastupom, ponašanjem na bini i pokretima ostavljaju bez teksta čak i svoje verne, dugogodišnje obožavaoce.

Spontani su, nikad se ne zna šta će sledeće da urade – da li će iznenada skočiti u publiku, pasti na kolena ili obmotati gitarski kabl oko vrata osobe levo od sebe. Najverovatnije sva tri, ako je izvodljivo odjednom.

La Femme/ Photo: AleX

Marlon je izvanredno komunicirao sa publikom, usput izvodeći tačke sa svojom klavijaturom koju je skidao sa stalka, okretao, prenosio i bezbrižno tretirao kao igračku. Pri svakom bacanju u vazduh, javljala se određena količina anksioznosti – šta ako mu ispadne?

La Femme je bend bez frontmena. Možda negde postoji zapisano neko ime, radi formalnosti. Frontmen je svako od njih, kao zasebna pojava i enigma. Kao da su stvoreni za tretman poremećaja pažnje, nikada nije dosadno, uvek se nešto dešava, a čulni sistem ne stiže da odreaguje na sve nadražaje.

Trenutak kada su se kombinovane energije svakog člana ponaosob spojile u jednu, a zatim eksplodirale kao razigrana, šarena masa, bio je trenutak kada je publika potpuno promenila dimenziju. Odjednom, dešavale su se šutke, preskakanja ograde, penjanja na ramena, surfovanje na rukama publike, a bara sa početka više nije bila važna.

Svačija “iščašena”, uvrnuta strana, izašla je na površinu, na šta ova muzika bezuslovno poziva. Sve, svuda i u isto vreme. Bizarnost, kemp i sve na šta možete da pomislite…

Ritam i raspoloženje neprestano su se menjali – iz šaljivog u agresivno, iz agresivnog u sporo, pa u krug. Menjali su se i jezici. Bijaric je grad na samoj granici sa Španijom, pa nije čudo da se u pesmama čuju oba jezika, ponekad uz engleski. U publici, bila je mešavina ruskog i srpskog. Koji god kraj sveta bio u pitanju, sve je bilo savršeno jasno.

Nije potrebno poznavanje jezika da bi se njihova muzika doživela na pravi način. Odakle god dolazili, njihov šarm tečno komunicira sa vama. Zajednički jezik se lako pronalazi.

Dozvolili su nam da čujemo pesmu sa neobjavljenog albuma, uz još oko sat i po materijala. Uživali su u tome da ih publika pozove na bis, za koji su priredili još dve numere. Neprimetno su smirili euforiju, a publika je beznadežno tražila još.

Nikome se nije vraćalo u realnost, nikome se nije vraćalo nazad. Nada je počela da jenjava kada su razglasi isključeni, mada su mnogi i tada ostali da čekaju. Možda bi bilo lakše da je sa paljenjem svetla ponovo počela kiša, da naglo trgne sve iz hipnoze koju je uspostavila ova sedmorka.

Jelena Ilić za HL

Oglasi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite vaš komntar!
Unesi svoje ime