Naslovna Blog Stranica 2613

“Svi putevi vode do smrti”… Bend Sigma Epsilon predstavio novi spot i debi EP

Sigma Epsilon/ Photo: Promo (Doroteja Spasojević)
Sigma Epsilon/ Photo: Promo (Doroteja Spasojević)

Beogradski metal bend Sigma Epsilon objavio je video singl “Svi putevi vode do smrti” sa istoimenog debi EP-a (5. jun 2019, Miner Recordings).

Sigma Epsilon stvara od 2014. godine, u početku kao dvojac, ali se nakon par godina radi ozbiljnijeg rada formira ceo bend.

Stefanu Tomiću (gitara) i Emilu Ivoševiću (vokal) priključili su se Nikola Simonović (bubnjevi), Aleksandra Stamenković (gitara) i Luka Matković (bas gitara).

Photo: Promo
Photo: Promo

EP “Svi putevi vode do smrti” snimljen je u Citadela Sound Production studiju krajem 2017. i početkom 2018. godine nekoliko meseci pre formiranja celog benda, tako da je sve gitare snimio Stefan, bubnjeve Nikola i vokal Emil.

Studijski deo posla obavili su zajedno Stefan i Luka – Stefan je odradio kompletan miks, a Luka je bio zadužen za master.

Pesme su zamišljene kao etape života, a ceo koncept EP-a zasniva se na životnom putu čoveka koji ne vidi izlaz iz mraka koji ga obuzima.

“Zaborav” je jedina pesma koja je napisana u drugom licu, a u toj pesmi Smrt se obraća već otpisanom čoveku.

Bend planira snimanje spotova i za ostale tri pesme sa EP-a kao i promovisanje izdanja domaćoj publici u što više gradova Srbije, a ekipa radi i na prvom full-lenght albumu.

EP “Svi putevi vode do smrti”, lista pesama:
1. Kap
2. Svi putevi vode do smrti
3. Trofej
4. Zaborav

 

The Black Lips sutra premijerno u Srbiji: Naša životna misija je stvaranje muzike

The Black Lips/ Photo: Promo (DOB)
The Black Lips/ Photo: Promo (DOB)

The Black Lips su savremeni “kraljevi” psihodeličnog underground garage rokenrola. Osnovani su 1999. u Atlanti, počeli su da sviraju kada su imali po 15 godina, a do danas su nastupali širom sveta i postali alternativne legende.

Iako već odavno nisu klinci, uporno čuvaju srednjoškolsku eksplozivnu energiju divljih rokenrol nastupa. Premijerni nastup u Srbiji imaće 13. juna u sali Amerikana Doma omladine Beograda.

Tim povodom Džared Svili, jedan od osnivača benda The Black Lips, dao je intervju za sajt Doma omladine koji u celosti prenosimo.

The Black Lips/Photo: facebook@theblacklips
The Black Lips/Photo: facebook@theblacklips

Recite nam nešto više o počecima benda – šta je bila vaša najveća inspiracija (u muzici i van nje) da osnujete The Black Lips?

– Mislim da je naša glavna inspiracija krenula od svega i svakoga što je oličavalo antiautoritet. Oduvek smo prezirali sistem. Političare, profesore, policiju. I roditelji su nas smarali, ali roditelje volimo.

Postoji li nešto što bi se moglo okarakterisati kao globalna alternativna zajednica danas? Kako vidite mesto The Black Lips i sličnih rok bendova na globalnoj sceni? Ima li uopšte nekog ko je sličan vama?

– Možda Fat White Family imaju sličnosti sa našim stavom. Mislim da u ovim godinama više ne volim revoluciju. Ovde smo da bi nam bilo lepo, a to neće dugo trajati. Samo želim da svi budu OK i da svako može da radi šta želi u životu.

Da li na aktuelnoj muzičkoj sceni postoji neko koga smatrate svojim herojima? I da li nekoga ne podnosite?

– Moji trenutni muzički heroji su moji prijatelji. Srećan sam kada ljudi koje volim i poštujem stvaraju i uspešni su u tome. King Khan, Shannon Shaw, Quintron and Miss Pussycat, Mark Sultan, The Coathangers. Naša životna misija je stvaranje muzike, to je ono što radimo i što ćemo uvek raditi. Ništa me ne čini srećnijim nego kada vidim da su moji prijatelji uspeli u tome. To i mene pokreće i motiviše. Sigurno da ima onoga što mi se ne sviđa, ali ne mrzim nikoga. Toliko toga dobrog ima u mom životu, nemam razloga da mrzim bilo koga ili bilo šta. Nemam ni vremena za to, a i mržnja izjeda čoveka.

Šta vam je važnije, nastupi uživo ili rad u studiju?

– I jedno i drugo nam je važno. Živim za turneje i priliku da na koncertima vidim srećne ljude koji se dobro zabavljaju. To je ravno religijskom iskustvu. Ali, volim da budem i u studiju i stvaram neke fenomenalne stvari.  Zapravo, ne mogu ni da uporedim ta dva iskustva.

Dom omladine Beograda koncert benda The Black Lips organizuje u saradnji sa Pop Depresijom i Kišobranom.

Za početak sezone kupanja na Adi… Besplatni koncerti YU Grupe i Galije u petak u Beer Gardenu

Photo: Promo
Photo: Promo

U subotu, 15. juna zvanično počinje sezona kupanja na beogradskom moru – Adi Ciganliji.

Tokom letnje sezone Ada je centralno mesto okupljanja Beograđana i turista, kojih iz godine u godinu ima sve više u Beogradu i zato je JP “Ada Ciganlija” odlučilo da sezonu započne poklon koncertima.

U petak 14. juna od 20:00 časova, u već dobro poznatom Beer Gardenu, koji se nalazi na početku Makiške strane Ade, biće održani besplatni koncerti dva rok benda koji su već decenijama prisutni na ovim prostorima – YU Grupe i Galije.

Svi posetioci, koji dođu na koncerte, imaće i besplatan parking na javnom parkingu koji se nalazi u blizini Beer Gardena.

Od 15. juna sve službe zadužene za bezbednost posetilaca i kupača će biti spremne za rad, a u 10:00 časova podizanjem “Plave zastave” biće označen zvaničan početak sezone kupanja.

Inače, “Plava zastava” je najviše međunarodno priznanje za kvalitet vode i bezbednost na kupalištu, tako da će posetioci moći bezbedno da se kupaju i uživaju na plažama Ade Ciganlije, na kojima kupališna sezona traje sve do 8. septembra.

Osim kupanja, osveženje i najbolju zabavu u gradu i ovog leta posetioci će imati u okviru manifestacije Beer Garden, koja se peti put održava tokom letnjih meseci na početku Makiške strane Ade.

Pivsko-muzička zabava će ove godine trajati od 15. juna do 4. avgusta, a ponudiće bogat muzički program i koncerte popularnih rock bendova, koji će i ove godine biti besplatni.

Buč Kesidi/Photo: Nemanja Đorđević
Buč Kesidi/Photo: Nemanja Đorđević

U subotu 15. juna od 20:00 nastupiće indi pop rock elektro duo Buč Kesidi, a posle dugo vremena posetioci će imati priliku da uživaju u koncertu energičnog i romantičnog benda Plejboj.

Muzika, film, knjige… sve što volimo 17. juna u Jazz kantini Lisabon. Dobrodošli na Book&Roll

Book&Roll plakat
Book&Roll plakat

Book&Roll stiže u centar grada. Jazz kantina Lisabon, kultno mesto pozitivne energije Beograda, u ponedeljak, 17. juna, od 20 časova, biće domaćin dobroj muzici, filmovima i knjigama.

Reč je o multimedijalnom festivalu u organizaciji portala headliner.rs, koji iza sebe već ima četiri izdanja i čiji je cilj da okupi kreativne ljude iz različitih oblasti urbane kulture.

Ovoga puta, muzički deo programa biće prilagođen Jazz klubu Kantina, a u njemu će učestvovati orkestar akustičnih gitara Rok Cirkus, sjajni mladi gitarista Aleksa Danić, kao i ekskluzivci Menarta – Željko Markuš i Branislava Joković Bana.

Četvrto, dopunjeno izdanje svoje knjige “BG Blues” predstaviće autor, novinar i pisac Aleksandar Saša Ignjatović, a biće prikazan i kratki film “Poslednji putnik” Janka Đurića.

Orkestar Rok Cirkus nastao je u Sremčici, postoji već devet godina i za to vreme imao je stotine nastupa. Ime je dobio, kako kažu njegovi članovi, iz poštovanja prema grupi Smak i odluku da nose ime po jednoj pesmi ovog benda doneli su demokratski – svi.

Saša Kostić i deo ekipe Rok Cirkusa/Photo: facebook
Saša Kostić i deo ekipe Rok Cirkusa/Photo: facebook

Rok cirkus čine deca školskog uzrasta, uglavnom srednjoškolci i stariji osnovaci koji izvode isključivo rok muziku. Saša Kostić, čovek koji je osnovao i vodi ovaj orkestar, kaže da je njihov cilj prvenstveno da mladima ponude alternativu u moru šunda i kiča koji su prisutni u takozvanoj “popularnoj” muzici.

Aleksa Danić je po mnogima najtalentovaniji domaći gitarista i mada ima samo 13 godina njegove gitarske čarolije u obradama numera Bitlsa, Tomija Emanuela, Majkla Oldfilda, Stinga… su prosto nestvarne, što dokazuje svakim svojim nastupom.

Aleksa Danić/Photo: wood.rs
Aleksa Danić/Photo: wood.rs

Željko Markuš, lider benda Pacifik i nekadašnji član Kristala, ove godine slavi četvrt veka varijabilne karijere nekih (ne)planiranih uspeha u potrazi za savršenom pop pesmom, a u Jazz kantini Lisabom će, između ostalog, predstaviti i svoju novu numeru “Tvoj dlan”.

Book&Roll biće i domaćin predpromocije debi albuma Branislave Joković Bane. Kompozitorka, autorka, instrumentalista i vokalni izvođač, Bana stvara muziku koju svrstava u indie, down tempo i art pop žanrove. Singl “Your Lies” naći će se na digitalnom EP izdanju “Blackjack Tango” koje će biti dostupno  21. juna.

Aleksandar Saša Ignjatović napisao je dosta knjiga, ali uvek kaže da mu je “BG Blues” najdraža i da je njegova književna lična karta. Novo, dopunjeno izdanje koje je i ovog puta objavila izdavačka kuća Laguna, autor će predstaviti uz “malu pomoć svojih prijatelja”.

Konačno, posetioci Book&Rolla imaće izuzetnu priliku da u maloj sali Kombank dvorane pogledaju inovativni SF kratkometražni film “Poslednji putnik” Janka Đurića, apokaliptičnu gradsku priču u kojoj igraju Jovana Milovanović, Sloboda Mićalović i Goran Šušljik.

Poslednji putnik/Photo: Savina Smederevac
Poslednji putnik/Photo: Savina Smederevac

Dovoljno razloga da se vidimo u Jazz klubu Kantina 17. juna u 20h…?

I da… ulaz je besplatan.

UŽIVAJ I ČUVAJ PLANETU… Arsenal prvi festival u Srbiji bez jednokratnih plastičnih čaša

Arsenal 09, koji će biti održan od 19. do 22. juna u Kragujevcu uz nastupe imena kakva su Testament, Little Steven, Red Fang, Kurt Vile, Darko Rundek i brojni drugi, prvi je festival u Srbiji na kome će se pivo i ostala pića konzumirati isključivo iz trajnih plastičnih čaša koje se ne bacaju.

Arsenal Fest
Arsenal Fest

Posetioci festivala mogu na nekoliko punktova uz kauciju da dobiju trajnu čašu brendiranu Arsenalovim logom i vizualom. Prilikom izlaska iz festivalskog prostora posetici mogu poneti sa sobom čašu kao suvenir, ili je vratiti na punkt i dobiti nazad novac.

Uvođenjem trajnih čaša Arsenal Fest se priključuje globalnim ekološkim naporima za očuvanjem prirodne okoline, jer se izbegava korišćenje hiljada jednokratnih plastičnih čaša koje se ne mogu raspasti, i zagađivaće prirodu stotinama godina ukoliko nisu pravilno odložene na otpad. Arsenal je ovim potezom podržao incijativu Darka Rundeka da se i u Srbiji na muzičkim događajima koriste trajne plastične čaše koje se ne bacaju.

– Moram reći da sam ponosan što mogu učestvovati na prvom festivalu u Srbiji na kome neće biti čaša za bacanje, nego će biti, kao što je bilo (nedavno) u Beogradu na našim koncertima, čaše koje se kauciraju, vraćaju, kupuju. Neće nakon Arsenala ostati brdo bačene plastike sa kojom ponovo neće znati šta da se radi. Ponosan sa na vas i ponosan što možemo zajedno napraviti korak ka čišćem i lijepšem svijetu – poručuje Darko Rundek.

Direktor Arsenal Festa Zoran Vulović ističe da je uvođenje trajnih plastičnih čaša “šansa za sve nas da uradimo nešto dobro u Srbiji”, i nada se da će “mali koraci kao ovaj na Arsenal Festu dovesti do velikih promena”.

– Glastenberi, sigurno najveći evropski muzički festival, uveo je korišćenje trajnih plastičnih čaša… Arsenal Fest se pridružio toj familiji. Ako ni u čemu drugom, onda u tom delu možemo slobodno reći da smo deo sveta. Zagađenje okoline se tiče svih nas. Svi mi u tome učestvujemo, ne dolaze vanzemaljci da nam bacaju otpad ili zagađuju zemlju. Naše čaše su trajne… Posle svake večeri festivala nećemo ostaviti iza sebe gomilu đubreta i teško razgradivog otpada – kaže Vulović.

Počela je jedna lepa priča… Održan prvi Rok festival “Proleće na Vršačkom jezeru”

Super je kad si deo jedne lepe priče. Još je bolje kad si tu od samog početka, od prvog koraka…

Vršac je dokazao da je grad rokenrola. Definitivno. Imamo i dokaz – fotografije sa prvog Rok festivala “Proleće na Vršačkom jezeru” koji je održan prošlog vikenda.

Kada smo najavljivali festival mnogi su pitali: Gde je jezero u Vršcu? E pa, na 10 minuta od centra. Prekoputa autobuske stanice. Jeste da je maleno, ali je jezero.

I jete da je bilo komaraca, ali su ih već prvog dana zaprašivali. Doduše, mnogima posle nekoliko piva više nisu ni smetali. Nego, da se vratimo rokenrolu.

Danijela i Kristijan/ Photo: AleX
Danijela i Kristijan/ Photo: AleX

Dobra muzika, druženje, nova poznanstva, sjajan voditeljski tandem – Danijela i Kristijan, ljubazni domaćini… to je u najkraćem opis tri muzička dana festivala (poslednji dan bio je rezervisan za gastronome). I ne, ne kažemo to zbog zahvalnice koju smo dobili ?

Photo: AleX
Photo: AleX

Na bini pored jezera nastupilo je 13 bendova: Riblja čorba, Kerber, Jorgovani, King Foo, Hadži prodane duše, Primitai, Northern Revival, Nikom ništa, Holloklok, OKUD Rok cirkus, .Momo, 2 sata kvalitetnog programa i Jet Clock.

.Momo/ Photo: AleX
.Momo/ Photo: AleX

Pomenuli smo ranije da je Vršac dokazao da je grad rokenrola. I jeste. Ne samo zbog posećenosti festivala nego i zbog činjenice da je u publici bilo uglavnom pripadnika mlađe generacije koji nisu ni bili rođeni kada su Čorba i Kerber počinjali.

A ti isti klinci su iz sve snage skakali i na sav glas pevali “Dva dinara druže”, “Dobro jutro”, “Čovek od meda”, “Ratne igre”, “Kad ljubav izda”…

Prvog dana festivala nastupali su bendovi: Northern Revival, Nikom ništa, Holloklok i 2 sata kvalitetnog programa.

Možda je poseta mogla da bude bolja, ali izgleda da su svi čekali Čorbu i Kerber i u tom čekanju propustili veče puno dobrog zvuka.

Drugo veče Rok festivala Proleće na Vršačkom jezeru, bilo je rezervisano za Haži prodane duše, King Foo, Kerber i lokalni bend .Momo.

Počelo je sa četvoročlanom rok ekipom iz Užica, bendom Hadži prodane duše. Pravo zagrevanje i više nego dobra uvertira za slovenački bend King Foo.

Slovenački muzičari okupljeni pod imenom King Foo su rock/blues/fusion/funky kvartet iz Ljubljane, koji izvodi autorsku muziku i obrade pesama na specifičan, zaista veoma nekonvencionalan način.

Članovi benda svoje nastupe često nazivaju “divljom sinergijom” i u pravu su, jer nema preciznijeg opisa onoga što se dešava na sceni kad Aleksandra Josić (fenomenalan vokal, čak se i Gale iz Kerbera nije uzdržao od javnog iznošenja komplimenata ovoj mladoj i veoma energičnoj mladoj dami) i ekipa počnu sa svirkom.

King Foo je definitivno bend koji treba čuti i videti.

Kerber… Šta pisati o njima? I da li je uopšte potrebno? Generacije su slušale i slušaju “Ratne igre”, “Kad ljubav izda”, “Mama, tata”, “Moja curica izgubila san”…  

Prošlo je dosta vremena od njihovog poslednjeg albuma. Kažu da će novi uskoro. Vreme je. Čekamo.

Jedino nam je žao što Gale nije ispunio želju Aleksandri (King Foo). Devojka je dobar deo njihovog nastupa provela ispred bine igrajući i pevajući i samo bi s vremena na vreme doviknula “Još samo ovu noć mi daj”… ali te pesme nije bilo na set listi…   

Drugo veče festivala zatvorio je lokalni cover bend .Momo, na radost publike koja voli punk.  

Trećeg dana festivala nastupali su: OKUD Rok Cirkus, hor Jet Clock, najmirišljaviji bend Jorgovani, Riblja čorba i gosti iz Velike Britanije – metal bend Primitai.

Da li zbog umora, vrućine ili nećeg trećeg, ali  tog dana je sve kasnilo pa je umesto u 19:00 OKUD Rok cirkus počeo koncert sat i po kasnije, pa im je nastup bio skraćen. Zaista šteta, jer su klinci “na prvu loptu” osvojili prisutne, a zbog probijanja termina nisu mogli da izađui na bis, iako je publika tražila.

Za one koji ne znaju, Rok cirkus čine deca školskog uzrasta, uglavnom srednjoškolci i stariji osnovci koji izvode isključivo rok muziku. Saša Kostić, je čovek koji je osnovao i vodi ovaj orkestar.

Posle njih nastupio je hor Jet Clok izvodeći obrade stranih rok hitova.

“Kad zamirišu jorgovaaaniii… ” počeli su uvodni taktovi i… najmirišljaviji bend, uz obaveznu pivsku scenografiju, zagrmeo je sa bine u Vršcu. 

Ko je bio na njihovim svirkama zna kako zvuče i koliko su energični njihovi live nastupi. Jorgovane možete da volite ili da ne volite, jedino ne možete da ostanete ravnodušni.

A onda Riblja čorba… Bend, da se ne lažemo, zbog koga je većina posetilaca i došla – neki čak iz Beograda. Možda pomalo neočekivano, ali publiku u prvim redovima je činili uglavnom mlada ekipa. Nekako je falila srednja generacija i oni stariji koji su kao tinejdžeri pevali “Lutku sa naslovne strane”.

Zamerali im ili ne, ljutili se na njih ili ne… oni su legende i tačka. Možete da budete hejteri do mile volje, da ih pljujete iz hiljadu opravdanih ili neopravanih razloga… ovakvu bazu fanova teško da još koji bend u ovoj zemlji ima.

Od trenutka kada su se pojavili na bini, tokom dva sata svirke, pa sve do bisa, publika je pevala sa njima. Iz sveg glasa. I otpevao je Bora “Anđela” za kraj. Čisto da se zna.     

Čast da završi treći dan i muzički deo festivala, pripala je heavy metal bendu Primitai iz Velike Britanije (doduše, nekoliko članova je iz naših krajeva).  Prava je šteta što je dobar deo publike otišao posle Čorbe, možda pomalo i nefer prema momcima koji su potegli toliki put da bi nastupili u Vršcu.

Šta reči osim – fenomenalnoooo! Zvuk, nastup, energija, gitare, vokal… Obećali su da će ponovo doći u Srbiju. Držimo ih za reč i jedva čekamo.

Nedelja, četvrti dan festivala, bila  je zamišljena kao dan za odmor, oporavak i opuštanje uz tradionalni “Vršački kotlić”, takmičenje u pripremi gulaša i riblje čorbe.

Nismo bili. Uspavali smo se. Ali, nema veze, bićemo sledeće godine.

Objavljena lista izvođača prvog Montenegro Beer Festa… Bajaga, Van Gogh, Kiki i Piloti, Električni orgazam… u julu na Cetinju

Photo: Promo (Montenegro Beer Fest)
Photo: Promo (Montenegro Beer Fest)

Bajaga i instruktori, Van Gogh, Kiki Lesendrić i Piloti, Negativ i Električni orgazam samo su neke od muzičkih zvezda koje će se okupiti na prvom Montenegro Beer Festu, koji će biti održan od 26. do 28. jula na Cetinju.

Zagrevanje za festival, koji se organizuje u saradnji sa Belgrade Beer Festom, počeće već 18. jula održavanjem raznih programskih sadržaja na više lokacija u gradu.

Prvi Montenegro Beer Fest će 26. jula otvoriti jedan od najpopularnijih srpskih rock bendova Van Gogh, a tokom tri festivalske večeri binu će deliti još puno velikih imena regionalne muzičke scene: Bajaga i instruktori, Kiki Lesendrić i Piloti, Negativ, Električni orgazam, Let 3, Neverne bebe, Bad Copy, Zoster, E play, Dragoljub Đuričić i mnogi drugi.

Koncert. moshpit/Photo: Pixabay.com
Koncert. moshpit/Photo: Pixabay.com

Na konferenciji za novinare koja je održana na Cetinju, povodom objavljivanja muzičkog programa Montenegro Beer Festa, jedan od organizatora festivala direktor marketinga Beogradske kulturne mreže, Aleksandar Srdić rekao je da sa ponosom može da najavi prvi festival ove vrste koji Beogradska kulturna mreža realizuje van teritorije Srbije.

On veruje da se kulturom i zabavom može menjati društvo, te da je sinergija sa Cetinjem kao prestonicom kulture Crne Gore, bio jedini izbor u građenju i očuvanju dobrog muzičkog ukusa.

Frontmen grupe Van Gogh, Zvonimir Đukić Đule rekao je da Cetinje zaslužuje “umetničku baklju koja će se ovim festivalom prvi put ove godine zapaliti”.

– Centar umetnosti kroz istoriju nekad, ponovo centar umetnosti i srce okupljanja smisla, danas. Želim da ove godine Cetinje dobije zastavu umetnosti, pa da se  smisao i poenta vrate tamo odakle su i krenuli na svoj put – naveo je Đule.

Osim odlične muzike, posetioce Montenegro Beer Festa očekuje i bogat kulturni program, gastronomsko uživanje, druženje u Prijestonici čiji će trgovi, ulice, parkovi i drugi prostori postati mesta dobre zabave.

“Ustani i kreni”… poručili novim video singlom Urban Instinkt i Frenki

Urban Instinkt/ Photo: Promo
Urban Instinkt/ Photo: Promo

Tuzlanski rapcore bend Urban Instinkt predstavio je novi video singl “Ustani i kreni” u saradnji sa reperom Frenkijem.

Pesma se nalazi na njihovom albumu simboličnog naziva “Spreman sve da dam” objavljenog 30. aprila ove godine za izdavačku kuću Menart.

Urban Instinkt/ Photo: Promo
Urban Instinkt/ Photo: Promo

Video je sniman na dvije lokacije – u Tuzli i Sarajevu, a za režiju i snimanje spota bio je bio zadužen Vedran Haračić iz ekipe Salt and Flow.

– Sama poruka ovog video klipa i teksta pesme je univerzalna za sve ljude, a znači da je vrieme da ljudi uzmu stvari u svoje ruke, dignu se sa poda i krenu raditi na sebi i svojoj okolini a ne da samo budu nemi statični kritičari svega oko sebe. U nama svima itekako ima snage i volje da uradimo dobre stvari za sebe i za svoje prijatelje, samo se treba pokrenuti – izjavio je frontman benda Urban Instinkt, Mirza Čardzić.

Zvezda elektronske muzike DJ James Lavelle gost Palićkog festivala

TMFM/ Photo: Promo (Festival evropskog filma Palić)
TMFM/ Photo: Promo (Festival evropskog filma Palić)

Ovogodišnji, 26. Festival evropskog filma Palić priprema brojne novine za publiku koja će posetiti ovu oazu filma od 20. do 26. jula.

Pored rekordnog broja filmova u 15 programskih celina, posetioci će kao i prethodnih godina moći da uživaju u muzičkim i vizuelnim događajima koji su i oblikovali specifičnu atmosferu ove manifestacije.

Jedan od posebnih događaja tokom festivala biće i specijalna projekcija britanskog muzičkog dokumentarca “Man from Mo’Vax” koji govori o turbulentnom životu i karijeri ikone underground DJ scene Jamesa Lavellea.

Festival će ugostiti reditelja filma Metjua Džonsa, producenta Majkla MekMahona i glavnog protagonistu filma Jamesa Lavellea koji će popsle projekcije, 25. jula u bioskopu Abazija na Paliću, odgovarati na pitanja publike.

U ovom atipičnom dokumentarcu, koji na krajnje iskren način prikazuje uspone i padove popularnog umetnika, gledaoci će moći da prođu kroz gotovo tri decenije koje su oblikovale savremenu britansku kulturu, a u filmu o Lavelleovom uticaju na muzičku scenu govore brojni svetski poznati izvođači (DJ Shadow, Ian Brown, Massive Attack, Grandmaster Flash, Još Hom…) koji su tokom karijere sarađivali sa njim.

James Lavelle & DJ Shadow/ Photo: Promo (Donald Milne, Festival evropskog filma Palić)
James Lavelle & DJ Shadow/ Photo: Promo (Donald Milne, Festival evropskog filma Palić)

Ovo je izuzetna priča o jednoj od najenigmatičnijih, ali i najuticajnijih figura savremene britanske kulture, nastale od impozantne građe od 700 sati snimaka iz eksluzivne privatne arhive umetnika.

Film “Man from Mo’Vax” je retka prilika i jedinstvena šansa za uvid u Lavelleovo stasavanje od nepoznatog tinejdžera do globalne muzičke zvezde.

–  Ovaj film je mnogo ličniji od tipičnog muzičkog dokumentarca. Zauvek ću biti zahvalan Jamesu i DJ Shadowu na ovom neusiljenom i do sada neviđenom pogledu u njihove živote i na tome što su obojica bili toliko velikodušni da mi povere svoje intimne, snimljene uspomene – kaže Metju Džouns, reditelj filma i dodaje -Voleo bih da ljudi izađu iz bioskopa inspirisani i da im prenesemo barem delić Jamesove divlje i lude sanjalačke strane ličnosti.

James Lavelle će narednog dana (26. jula) nastupiti na Paliću u okviru Summer3p festivala elektronske muzike, što je rezulat saradnje dva Palićka festivala.

Na 26. Festivalu evropskog filma Palić, od 20. do 26. jula biće prikazano više od 130 filmova u 15 programskih celina, a organizatori su najavili gostovanja aktuelnih evropskih umetnika svih generacija i dinamičan prateći program uz brojne radionice, izložbe i muzičke događaje.

MUZIČKI PUTOPIS: ALICE IN CHAINS U PRAGU (SUTRA IDEMO NA TOOL…)

Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović
Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović

Nije zanemarljiva činjenica da nas je ka kulturnoj prestonici Evrope iz Beograda krenulo devet, a od toga čak osmoro isključivo da bi gledalo Tool na evropskoj turneji, gotovo rasprodatoj dvadeset i četiri sata posle objave datuma koncerata, ali ta činjenica dobiće na svojoj težini sutra, dan nakon koncerta grupe Alice in Chains u istom ovom gradu.

Može li postojati savršeniji paket aranžman, slušati Tool i Alice in Chains i to na samostalnim koncertima u prelepom gradu zajedno sa ljudima sa kojima svakodnevno deliš svaki ton, svaku muzičku misao, sa kojima stvaraš muziku verujući u ideal gore pomenutih bendova patetično nazvanih “uzori”.

Polovina slušalačke ekspedicije odlučila je da ne ode na koncert Alice in Chains i ne iskoristi priliku da vidi još jedan bend koji mu znači ili mu je bar nekad značio. Zašto? Vratiću se godinu dana unazad kada je deo iste ove slušalačke ekspedicije posetio Zagreb i InMusic festival gde je kao headliner poslednjeg dana festivala nastupio upravo Alice in Chains.

[accordion title=’Dragan Miočinović’]

Dragan Miočinović
Dragan Miočinović

Dragan Miočinović rođen je 8. marta 1990. godine u Virovitici. Diplomirao je na Fakultetu organizacionih nauka i dobio zvanje inženjera informacionih tehnologija. Živi i radi u Beogradu baveći se svojom strukom. Aktivno se bavi muzikom i jedan je od osnivača beogradske grupe Sink u kojoj svira gitaru i piše tekstove. Sa grupom Sink snimio je dva albuma, “Sve što nisam ja” objavljen 2014. godine i “Pred stubom srama…”, koji je objavljen 2017. godine. Svoje prisustvo na sceni i umetničkim krugovima Beograda i Srbije, zajedno sa svojom grupom dokazuje velikim brojem nastupa širom zemlje i učestalom angažovanošću. Aktivno se bavi i pisanjem poezije, a “Poslednji krik svega što nisam…”  je njegova prva zvanično objavljena zbirka pesama.[/accordion]

Ne bih ulazio u detalje ali kraj tog koncerta sam kao najveći entuzijasta u grupi dočekao sam, pokušavajući da pronađem zgodno mesto sa koga bih mogao da čujem DuValov vokal, Kantrelovu solažu i neke od svojih omiljenih pesama na onaj način na koji sam samo dan pre toga sa istog mesta savršeno čuo Queens of the Stone Age i Nika Kejva.

Tapšanje po ramenu iJa ovo ne mogu da slušam, vidimo se posle koncerta ispod drveta” (Oluja) bio je jasan znak nezadovoljstva viđenim i lošeg utiska mojih saputnika. Bio sam tužan, razočaran i demotivisan tim koncertom, ljut na tonca, na vetar, na Hrvate, na ceo svet jer se vokal ne čuje, jer Kantrel valja loše fore ispod lovačkog šešira, na jurenje bubnjara i basiste, na razmimoilaženje ritmova, na jebeno loš zvuk…

Svi su mi bili krivi samo ne bend jer “nije moguće da je do njih, oni ljudi sviraju trideset godina, to su velika imena, to su velike pesme, neko drugo sranje se tu desilo“. Dobro, nije ovo bio najgori koncert koji sam čuo (svako ko je gledao Soulfly prošle godine u Fabrici zna o čemu pričam), ali jednostavno bilo je ispod očekivanja. Eto razloga zašto neki od njih nisu želeli ponovo da gledaju Alice in Chains, zašto su neki bili jednostavno demotivisani ovom pričom da ih vide prvi put i na kraju zašto su neki od nas kupili ulaznice za ovaj koncert sigurni da će Kantrel i DuVal oduvati češku prestonicu i ublažiti eventualno razočaranje koncertom benda Tool koji za sve nas predstavlja muzičko svetilište, Jerusalim progresivnog zvuka, ideal svega onog što muzika treba i mora da bude.

– Kenjali ste kako je bilo sranje, neću da idem, neću da kvarim sliku o njima, nemojte da me ubeđujete – danima se pravdao Stančić (bubnjar našeg benda).

– Ma ja idem, kupuj karte, to je bre bend, to je mašinerija, bole me ku*ac, daj da vidim i Čejnse, sutradan klanica na Toolu, idemo! – ubeđivao je Bogdanović (basista našeg benda) sebe.

– Ja ne idem, bilo je loše prošli put, prosto ne zaslužuju… – složili su se Sandra (grupa Hod) i Oluja. A ja verujem u bend i idem. (Sutra idemo na Tool)

Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović
Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović

Ok. Alice in Chains ima novi album, već i ne tako nov, ali gotovo mesečno ima novi spot, filmičan i ozbiljan, u korak sa svetskim aždajama metal i rok scene. Volim ovaj album, volim i prethodna dva i Alice in Chains nije umro zajedno sa Lejn Stejlijem, čak naprotiv. Kantrel je zver! Taj čovek nema lošu pesmu, nema prosečnu pesmu, svaki njegov rif je savršenstvo jedinstva jednostavnosti i snage, negov vokal je istina, njegova reč lekovita, a da bi ta reč eksplodirala i čula se dalje, tu je DuVal da napravi razliku kao govornik i glasnogovornik odeven u crno, sa licem i naličjem Džimija Hendriksa, čistih vena i čistog glasa sa ogromnom ljubavlju prema onome što je Alice in Chains bio i onome što je Lejn ostavio iza sebe.

“Rainier Fog” je za mene fantastičan album, ništa manje nadrkan i mračan od “Black Gives Way To Blue” i “The Devil Put Dinosaurs Here”, moderan i prodoran i želim da ga čujem uživo.

MUZIČKI PUTOPIS: GODSMACK U BUKUREŠTU (APEL DOMAĆIM ORGANIZATORIMA)

Prilazimo praškom Forum Karlínu otprilike u ono vreme kada je Black Rebel Motorcycle Club trebalo da otovori ovaj događaj i zatičemo dug red mahom starijih posetilaca koncerta. Ulaz ide brzo i posle petnaestak minuta već smo na najboljim mogućim pozicijama spremni da komentarišemo između sebe nastup predgrupe. (Sutra idemo na Tool)

Prostor je prelep, kapaciteta do oko tri hiljade čiji najveći deo čini parter iznad koga se nadvijaju galerije sa tri strane u dva nivoa. Zvuk nije loš s obzirom da znamo da predgrupa obično izvuče deblji kraj kada je zvuk u pitanju, ali nije uopšte loše sem baseva koji jednostavno ne izlaze.

Nisam ranije slušao ovaj bend i ako smo na ručku pred koncert čuli od Sandre kako je bend sjajan i kako joj je sada žao što nije kupila kartu samo zbog njih, prisećajući se InMusica i svog razočaranja. Iskreno, nikoga od nas ovaj bend nije naročiti zainteresovao, sve to je nekako zvučalo dosadnjikavo i bez žara, nemaštovitih deonica u ritam sekciji. Smenjivanje vokala zvuči dobro. Momci pevaju raznoliko ali su nas sve podsetili na neke od trenutno popularnih beogradskih bendova od čijeg foliranja i prenemaganja nam se prosto rečeno sere. Završili su na vreme, a mi smo u komešanju mase zauzeli još bolja mesta. (Sutra idemo na Tool)

Hala je poprilično popunjena a galerija načičkana redovima publike koja je odlučila da koncert posmatra sa visine, jer nisu prodavane karte za različite sektore, svi smo isti i to tako treba da bude. Stejdž je manje više prazan, nema pojačala, nema gitara…

Tu su četiri svetlosna zida a među njima bubnjarski set. Tehničari završavaju poslednje provere i svetla se gase a kristalno čisti tonovi klavira odzvanjaju salom praćeni svetlosnim impulsima. Publika sa nestrpljenjem reaguje i na bini se pojavljuju naši junaci grandž pripovedaka svaki u svom obličju trenutne r’n’r projekcije.

Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović
Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović

Majk Ajnez u ispranoj majici sa natpisom Lakersa (kao da se dogovarao sa Deni Kerijem), braneći boje nekih starih vremena, a DuVal i Kantrel sa držanjem ozbiljnih faca r’n’r scene. Prepoznatljivo razlaganje i rečenica “My cup of runneth over” otvaraju ovu avanturu, a već nekoliko taktova posle nje uložili smo svoje grlo u “name your god and bleed the freak” momenat.

Želim da verujem da ne čujem dobro vokal jer je publika preglasna, nije kao da bi se to desilo prvi put, ali reakcija golubara iz galerije je izostala, a ni oni oko nas ne deluju kao da su im ovi taktovi pomerili dupe. (Sutra idemo na Tool)

Nadao sam se da se ovo neće desiti. I dalje se nadam da se ne dešava. Ne čujem vokal, a ceo zvuk je tu negde ispred mene, oko mene, samo ne tamo gde očekujem da me oduva. Zašto opet!? Zašto čujem ono što ne čujem i zašto mi to smeta kada nisam ovde da bih srao zbog toga… 

Neka se jebu, ne mogu da se nerviram, kenjaću sa Bogdanovićem posle, daj da uživam u showu. Glasan rif prekida moje unutrašnje negodovanje i svađu mozga i srca “So I found myself in the sun oh yeah” a refren “California I’m fine, somebody check my brain” kao da mi se smeje i opominje me da prestanem da serem i počnem da uživam. Ok, oni me sad provociraju izborom pesama, osećaju da sam nervozan i da se stvari ponavljaju, sledi pesma “Again”, čisto da me podsete da smo sve ovo već prošli pre godinu dana.

– Drago nam je što smo tu, poznajemo ovo mesto, poznajemo ovaj grad, odsviraćemo vam nešto sa “Rainer Fog” albuma – pozdravlja nas Džeri i započinje “Never Fade”, a ja primećujem kao i pre godinu dana da nove pesme zvuče bolje i snažnije od starih, čak se i zvuk popravlja. Bend deluje stabilno ali očekivana eksplozija energije se još uvek nije desila. (Sutra idemo na Tool)

Prva numera na kojoj primećujem da momci veliki broj pesama “vuku nazad” i da je ritam sporiji je “Them Bones” a onda je u istom usporenom tempu nastavljena “Dam That River” koja se kotrlja ali manje snažno od onoga što očekujemo.

Kratak mrak i započinje jedna od najmračnijih pesama novije istorije benda – “Hollow”, ali DuVal se uporno bori sa basovima pokušavajući da ispliva ispred benda i kao da uspeva u tome sve dok ne počnu dvoglasi u kojima oba vokala nestaju i tonu. Ok, sada već prihvatm činjenicu da ljudi imaju problem sa toncem jer bend svira tačno, vokali su bez falša, gitara je na mestu ali to što slušamo nije dobar zvuk – Again!

Sporim akordima započinje “Your Decision”, Kantrel i DuVal imaju trenutke ritmičkog jurenja ali upaljači upotpunjavaju lepu atmosferu koju pesma nosi sa sobom.

– Vidim da vam je dobro – ponovo nam se obraća Kantrel dok se svetlosni blajnderi pretvaraju u projektorske binove sa izgužvanom slikom i tehničkim “snegom” koji aludira na maglu kao podlogu za pesmu “Rainier Fog”. Posle nje sledi najveći hit benda “Down in a Hole” i postaje jasno da ova publika ne poznaje toliko dobro ceo opus benda i tek sad imamo prvu pravu reakciju. Čak su i golubari sa galerija ispružili ruke i pustili glas. Konačno nas ima više koji pevamo zajedno.

Moram priznati da Kantrelova solo gitara zvuči savršeno. Ako postoji neki highlight koncerta onda je to Džerijeva solo gitara. Svaki ton je na mestu, zvuk je čist i jasan a solaže prelepe. Nadam se da se ovaj bend nije zadovoljio time da je važno “da odsviramo dovoljno starih koje volimo i koje vole, gde će solo biti dobar, sve ostalo eto tako kako izađe, a da na novim pesmama grmimo i pokažemo muda”. Meni to tako zvuči. (Sutra idemo na Tool)

“No Excuses” izaziva novo zadovoljstvo u publici a nakon nje počinje “Stone”. Usrao sam se kada je pesma krenula. E ovo grmi. I neverovatno, ista stvar se dogodila u Zagrebu pre godinu dana. Pesma stiže do svoje pauze a DuVal otvoreno gestikulira publici, poziva je da se probudi poput centarfora u 89. minutu finala svetskog prvenstva pri rezultatu 1:0 za svoj tim. Čitam im sa lica “umorni smo ali i dalje imamo snage”. Silovit nastavak pesme i moj najjači utisak večeri. Možda najemotivniji moment je pesma “Red Giant”, a to potvrđuje da je bend umoran od svoje istorije i klasika i da ne želi biti Lejn Tribute Band već da i ova četvorka ima šta da ponudi.

Na binovima vidimo telo i organe dok “We Die Young” odzvanja u ušima. Džeri predstavlja bend počevši od DuVala čime ga nepravedno stavlja na najmanju lestvicu važnosti slučajno ili ne, nije toliko ni bitno, kao ni činjenica da se DuVal cele večeri nije obratio publici.

Možda najveća iznenađenja kada je izbor pesama u pitanju su “Sludge factory” i “Junkhead”, među kojima je svoje mesto pronašla i “Nutshell”. Mogao bih reći da su ove dve pesme veče učinile drugačijim i manje stereotipnim, na čemu odajem priznanje bendu.

Zvanični kraj koncerta obeležava “Man in the Box”, a bend neprimetno i anemično napušta binu. Energija je na jako niskom nivou, ali ne deluju umorno, deluju smoreno. (Sutra idemo na Tool)

Na bini su opet tehničari i posle kratke pauze čuje se nedefinisan zvuk motora, mitraljeza ili aviona, a bend se vraća na stejdž.

– Jeste svi tu? Imao sam juče slobodno vreme pa sam malo prošetao gradom, lepo je ovde mogu vam reći – neizbacujući žvakaću gumu koju tromo žvaće od početka koncerta, Džeri se još jednom zahvalio publici i započeo “The One You Know”. Zvučala je dobro, kao i većina novih pesama.

Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović
Alice in Chains/ Photo: Dragan Miočinović

Očekivano dolazimo do “Got Me Wrong” i ničim izazvano usporene verzije pesme “Wolud?”, a to naravno nije smetalo publici i glasno je pozdravila pesmu možda se i prekasno budeći. Koncert je završen pričom o ratnim danima oca Džerija Kantrela, a publika je nežno ispevavala uvodne tonove pesme “Rooster” posle koje se bend udaljio a svetla upalila označavajući kraj.

Stereotipno bacanje trzalica i plejada poluamaterskih obraćanja publici svakog člana benda od kojih je DuVal ispao najveći šmeker jednim neiskrenim “Hvala vam, volimo vas puno” bez potrebe da lupa gluposti i pozdravlja “mamu, tatu, tetku i psa” poput ostalih, jer nas stvarno ne zanima previše kako se Šonu dopao Prag i da li bi mogao u njemu da živi. (Sutra idemo na Tool)

Uh. Krećemo polako napolje… Gledam nesrećnog Bogdanovića koji je koncert proveo tri metra ispred mene tako da celu svirku nismo ništa komentarisali i čekam da krene analiza. Meni je bilo sve po malo smešno, ali sačekao sad da on krene prvi.

– Ne, ne, kaži mi prvo kako je ovo zvučalo u odnosu na onaj Zagreb?

– Isto, brate – odgovorio sam.

– Ne znam, malo sam popizdeo… Ja ne verujem, zvuk je bio katastrofa, taman se izgasiram krene malo bolji sound, vokala nigde, ovaj vuče svaku pesmu nazad, lupetaju mi tamo ne znaju šta bi rekli na onaj mikrofon, energija nula, ma mislim serem, bilo je ok, evo emotivno ovako baš mi je drago, ali što sve moram da čujem… onaj tamo ispada, krene u prelaz završi ga u Smederevu, ovi ga gledaju, basista promenio sedam puta gitaru, ja ne verujem, olupao bih ga onom gitarom, zvuk mu sve vreme moowmoowmoow ništa se ne raspoznaje, kao amateri neki, kao da smo se mi skupili pa izašli pred tolike ljude malo Čejnse da sviramo…

A onda uzdah, dramska pauza i:  -Ma jebi ga, sutra idemo na Tool…

Sutra idemo na Tool.

Dragan Miočinović