Nešto više od 12 meseci posle preranog odlaska glumice, u 66. godini, pred čitalačkom publikom je od danas autobiografija Mire Furlan “Voli me više od svega na svijetu” u izdanju kuće Booka.
U knjizi glumica uvodi čitaoce u svoj svet, u svoje intimne drame i razmišljanja, opisujući život i karijeru pune uspona i padova.
Dobitnica dve “Zlatne arene” istovremeno oživljava vreme koje je nestalo u ratu, generaciju i pojedince koji su verovali u bolji i srećniji svet i za koje, pogotovo ako su bili nadnacionalni poput autorke, početkom sukoba u bivšoj Jugoslaviji više nije bilo mesta u novim državama.
Knjigu otvara pismo Mire Furlan sinu Marku:
Dragi Marko,
kad si bio u šestom razredu, radili smo na tvojem školskom zadatku pod nazivom “Moje nasljeđe”. Bili smo u lokalnom Kinku, kopirali hrpu izblijedjelih crno-bijelih fotografija iz dalekog doba i udaljenog prostora. Tvoj prapradjed ponosno stoji među svojim kravama i svinjama na farmi u Bosni nezamislive 1913. godine. “Što je Bosna? Pa zar nisi rekla da si iz Hrvatske?” pitaš me. “Dobro, to je bilo drugačije u ona vremena”. “Aha, znam. To je prije bila Jugoslavija”, dobacuješ. “Da, ali Jugoslavija je postojala nedavno. A prije toga je bila jedna druga država na istom tom mjestu. A prije toga…” “Zašto oni stalno mijenjaju ime države?”
“Pa, pokušavaju isprobati neke nove stvari. I dalje eksperimentiraju s konceptima, političkim sistemima, granicama i imenima”, pokušavam ti objasniti. Uzimaš iduću fotografiju. Tvoja prabaka kao studentica francuske književnosti u Grazu 1915.
“Graz – to je smiješno ime. Gdje je to? U Bosni? Hrvatskoj? Jugoslaviji?” pitaš me. “U Austriji je. Ali u to doba ime države je bilo Austro-Ugarska Monarhija”, oklijevajući odgovaram. “Stani”, kažeš, zbunjen. “To znači da si ti i iz Austro-Ugarske Monarhije?” “Ne”, kažem uz smijeh. “Stara sam, ali ne baš toliko stara!” “Na što misliš?” pitaš. “Dakle, Austro-Ugarska Monarhija je prestala postojati 1918.” “Što se onda dogodilo? Kako se zvala nova država?” “Nova zemlja prvo se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”. “To je tako dugačko. Baš nezgodno”, primjećuješ. “No zatim je ime promijenjeno u Jugoslavija”, kažem. “Što to ime znači?” pitaš. “Znači ’država Južnih Slavena’”, dobacujem dok mi se prikrada probadajuća glavobolja. “To je baš dosadno”, kažeš gledajući nepoznata, neodgonetljiva lica na fotografijama. “Dosadno?” malčice se pobunim. “Ne bih upotrijebila tu riječ. To je sve, samo ne dosadno. Bilo je jako puno zbivanja. Krvavih ratova, revolucija, povremeno genocida, pogroma, istjerivanja, zatvaranja, raznih logora i, povrh svega, u svako doba, jako puno nasilja. Ti to nazivaš dosadnim?”
“Mama, to je baš frustrirajuće. Da si bar Amerikanka. Zašto ne možeš biti iz…” zastaneš razmišljajući… “iz Kansasa? Zašto ne može biti jednostavno?” “A zašto ti pretpostavljaš da su sve američke obiteljske priče jednostavne?” bunim se. “Ne misliš da bi moglo biti nekih kompliciranih, problematičnih priča koje se odvijaju u Kansasu? Sjeti se samo jadne Dorothy”, kažem, i sama iznenađena trenutačnim osjećajem povrijeđenosti. “Znaš, trebao bi cijeniti kompleksnost”, trudim se gotovo očajnički, obuzeta krivnjom, ne uspijevajući uvjeriti ni samu sebe.
Tvoja nam je učiteljica dala precizne upute za rad: trebamo pronaći neke smiješne anegdote iz prošlosti, zabavne priče o ekscentričnim ujacima, zanimljive detalje koji pokazuju osebujne obiteljske tradicije. Trebali bismo skupiti tople, raznolike izvatke svoje obiteljske povijesti.
No dok gledam crno-bijele fotografije rasprostrte po cijelom blagovaoničkom stolu, vidim namrštena, zabrinuta lica; vidim razdore, siromaštvo i nesigurnost. Kako da smislim neke zabavne pričice? Kako da nađem načina da predstavim obiteljsku povijest koja te neće uplašiti, deprimirati, opteretiti? I, najvažnije od svega, kako da objasnim povijesnu kulisu koja se stalno mijenja? Kako da ti to objasnim? Kako da to objasnim bilo kome u zemlji u kojoj živim, u zemlji gdje si se ti rodio, u zemlji koju povijest baš i ne zanima, naročito ako se radi o tuđoj povijesti? I, na kraju krajeva, kako da sve to objasnim sama sebi?
Otvoreno ranjiva i samokritična, Mira Furlan bez zadrške i ne štedeći nikog govori o svom životu, o licu i naličju slave, o razočaranjima i nepravdama koje je doživela, o apatridima i emigrantskom životu, kao i o sunovratu demokratije i ideala u današnjem svetu.
Emotivna, moćna proza uz visprene, duhovite i katkad cinične uvide, više je od puke autobiografije. Ona je svedočanstvo o osećanju nepripadanja, o tome šta znači biti žena u ovom svetu i o snazi koju bezuslovna ljubav pruža.
Mira Furlan, filmska i pozorišna glumica, rođena je u Zagrebu 1955. Sa 22 godine diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i ubrzo dobila stalni angažman u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu.
Slavu je stekla ulogom Kate u seriji “Velo misto”. “Zlatnu arenu” za najbolju glumicu dobila je za uloge u filmovima “Kiklop” (1983) i “Lepota poroka” (1986). Svetska javnost ju je upoznala u filmu Emira Kusturice “Otac na službenom putu”.
Krajem 1991. sa suprugom, režiserom Goranom Gajićem, emigrira u SAD, gde se istakla ulogama u serijama “Vavilon 5” i “Izgubljeni”. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima, a od početka novog milenijuma i u filmovima i pozorištima u zemljama bivše Jugoslavije. Preminula je u Los Anđelesu 2021.
Autorka je drame “Dok nas smrt ne razdvoji” i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral tribjunu “Totalna rasprodaja”. Autobiografiju “Voli me više od svega na svijetu” posthumno je objavio njen suprug.
