Metal bend Vizant iz Nikšića karakterističan je po spoju tvrdog gitarskog zvuka sa pravoslavnim pojanjem i tematikom. Ovaj bend je, takođe, prepoznatljiv i po melodičnim baladama, koje su zaslužne što je bend popularan i kod publike kojoj metal baš i nije blizak. Posle četiri studijska albuma, Vizant trenutno snima novi materijal.
Frontmen Vizanta je Aleksandar Zejak, doktor ekonomskih nauka, autor dva romana, tri zbirke poezije i dve knjige u kojima se bavi savremenim društvom. Na Univerzitetu u Beogradu, odbranio je drugu doktorsku disertaciju na temu uticaja virusa korona na svetsku ekonomiju i bezbednost. Pojac je u Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću.
Tekstovi Vizanta imaju veliku umetničku vrednost. Odakle interesovanje za poeziju?
– Slava Bogu, da su tako prepoznate. Smisaonost riječi daje vrijednost a nju je lako pronaći jer je logos u svima nama “obraz i podobije” Logosa i samo trebamo da taj dar iz sebe izvučemo, očistimo ga najljepšim slovima i sohranimo ga kako treba. Srbi su narod koji je u istoriji najpoetskiji, jer se u svakome od nas krije nemjerljiva snaga kreacije i da ne postoji u jednom narodu toliko pojedinaca sa talantima. Poezija je punoća riječi. Sve knjige jednoga naroda se nalaze u njegovoj himni. A ona je pjesma. Od pjesme je samo veći simbol.
Ko su najveći metalci u Evropi? Skandinavci i Grci žive za metal, a gde je tu Srbija… pogledajte mapu
Da li su neki autori uticali na tvoj rad?
– Jesu. U stvari to je jedan jedini autor. Onaj koji je glavni junak “Gorske iskre” a to je – NAROD! Sigurno da je epika obilježila moj život i da je to moj dobijeni dar i breme, jer zbog njega stradam konstantno, ali živim i dalje u srednjem vijeku, koji je kod nas Srba bio najsvijetliji dio istorije, a drugi neka komentarišu vrijeme u skladu sa svojim precima. Zbog toga imam često sukob sa nametnutim idejama sadašnjice, ali kada sam tako živio – čitav život i uvjeren da je to jedina zaostavština budućnosti, ne bih ništa da mijenjam.
Kada je počelo tvoje interesovanje za rokenrol? Koje bendove si slušao? Šta te je privuklo kod njih?
– Kraj osnovne i početak srednje škole. Moj kum Boris Lješković (DST – rok legenda i najznačajnije ime crnogorske rok muzike) je nabavio i par albuma Iron Maiden i tu je sve počelo. O svim daljim dešavanjima, daću vam ekskluzivu – Drugo izdanje knjige “Djeca apokalipse” u kojoj se govori o meni sa naznakom (po sjećanju) – Mladić u srpskom provincijskom gradu, ista muzička iskustva kao London ili Zapadna američka obala. Tu je otac Jovan objavio detaljno moj dotadašnji “metal život” i to do sada niko nije znao, bez par osoba, koje su mi najbliže. Eto prilike, da mladi Srbi pročitaju o lošim stranama muzike i da razumiju šta znači “Smrt svetu”.
Da li Metallica zna gde je Bačka Topola?
Kako je došlo do ideje da uzmeš gitaru i počneš da se baviš tvrđim rok zvukom? Zašto si se opredelio baš za metal?
– Imam dva objašnjenja – globalni i lokalni nivo odgovora, koji se svode na isto. Na globalnoj metal muzičkoj sceni, desio se potpuni pad kvaliteta odnosno energije, koju je nosio metal 80-tih i (po mom mišljenju) više nije bilo albuma, koji bi mi zavrijedili pažnju. Dalje, Društvo Skrivenih Talenta (DST) u Crnoj Gori je bilo prestalo sa radom i zahvaljujući tome se u Nikšiću i Crnoj Gori pojavio veliki broj pojedinaca, koji su realizovali svoje ideje. Nikšić je grad rok muzike, ali najmanje po bendovima, već po ljudima koji ga slušaju. Ono što je bila velika mana, je to što je svaki muzičar bio angažovan u više bendova, od kojih danas nije ostao nikakav značajan audio trag, sem sentimentalnosti. Vizant je različit. Vizant iza sebe ima priču, nosi ideju i predlaže nešto. Nije cilj muzike, puka pučina, koja će da te prati bezuslovno. Braća Vizanta su najinteligentniji ljudi u društvu, načitani, oplemenjeni i mi samo zajednički dijelimo iste utiske. O tome, kako sam izabrao metal, moju apologiju metala čitaoci mogu naći u jednom mom tekstu urađenom za Metal Hammer – “Heavy metal kao religija, stav ili opredeljenje”. Svakako, najsavršeniji instrument je glas i pojanje najljepša muzika. Sa sadašnjeg apsekta, možda je biti najbolje neostrašćen žanrovima, ali ako želite da slušate metal – onda neka to bude Vizant.
Kada je oformljen bend Vizant? Ko su ljudi koji su činili prvu postavu?
– Ovdje moramo razlučiti autorstvo Vizanta i postave koje su nastupale na koncertima. Ja sam autor tekstova, muzike, aranžmana u svim pjesmama Vizanta, sve sam sam finansirao kao nekim dar svome narodu. Istine radi, moram napomenuti da je pretežni dio teksta pjesme “Linija dlana” napisala moja sestra – Sanja Zejak, dok je akustične teme napravio prije više od trideset godina, moj najbolji drug iz djetinjstva – Vanja Maksimović. Vizant nikada nije prodao niti jedan CD, majicu, kapu ili bilo šta u vezi Vizanta a sve je to na stotine dijeljeno, širom bivše Jugoslavije. Kako sam svirao i pjevao sve (sem bubnjeva) bilo je netipično da uvijek budem “one man band” te sam na nekoliko pjesama imao goste na gitarama – članove DST, kako bih dao na težini albumima. Koristim priliku, da im se zahvalim, jer svi muzičari iz DST su i dan danas u vrhu muzike. Za nastupe u živo imao sam pomoć kuma Borisa Lješkovića (DST) koji mi je predlagao muzičare, ali ne bih sada da ih pominjem, budući da nemam dozvolu za isto a možda navođenjem njihovih imena, napravim probleme druge vrste. Nijesu svi koji su bili u Vizantu i sada na istom fonu. Najbolji bubnjari u Crnoj Gori su ostavili svoj trag u Vizantu, tako da je Vizant – sem tekstova, prepoznat i po bubnju. Trenutni sastav Vizanta: Miloš Klikovac – Klidža i Miloš Knežević – Mićaš je najbolji metal sastav ikada u Crnoj Gori. Lako je meni sa dva Miloša ratovati!
Evo zašto metal muzika dobro utiče na naš mozak i mentalno zdravlje…
Kako bi definisao vaš zvuk?
– Prvo da iziritiram dio javnosti i kažem, da je sastav jednog metal benda – biblijski: gitare, kimvali i vokali. Za one koji pjevaju hvalitne stihire na bdenijima, sve će biti jasno. Vizant je samo Heavy metal. Imamo speed, thrash i gothic elemenata, ali to je sve metal. Možda neka vrsta New power metal – iako ta vrsta, zvanično ne postoji.
Otkud ideja za ovakav pristup metalu – mislim na pravoslavnu duhovnost koja je prisutna u pesmama?
– Postavljam pitanje. Da li se mi ponosimo našom istorijom? Da li mi treba da poštujemo prvo tuđe, pa onda svoje? Da li mi treba da idemo pognute glave, dokle drugi kradu, nače korijene? Ne! Ne mogu da pjevam o skandinavskim bogovima i upitnim evropskim junacima, a naš korak nema nastavka. Mi idemo ka svome cilju, po stazi predaka i očekivano je da otvorimo riznicu pravoslavlja, kako za nas – tako i za one koji su u apostasiji. “Svima smo bili sve, da nekako nekoga pridobijemo”. Da maknemo mlade ljude iz kandži nihilije.
“Rok muzika, kao žeđ za liturgijom” bilo je predavanje tada oca a sada vladike Jovana Ćulibrka, koje me je u potpunosti okrililo da svoje muzičko znanje upotpunim sa spojem metala i duhovnosti. Imao sam čast da budem u Pećkoj Patrijaršiji na narečenje i ustoličenje vladike Jovana i čak i da na Cetinju, trpim kritike od njega – da mi je vjera sirova, da sam brzoplet i vidio sam, da je bio u pravu. Mislim da je tada bio razlog moj stav o pjevaču benda Joy Division odnosno o njegovom samoubistvu. Svakako, poznanstvo sa o. Jovanom, koje mi je omogućio moj kum – đakon Pavle Lješković (mlađi brat Borisa Lješkovića) je bio jedan od bitnijih događaja u mom životu. Sa druge strane, đakon Pavle je osoba koju najviše cijenim u dijelu kritičkih osvrta na muziku i društvo. Zajedno smo rasli i imamo interesantan muzički kvart: od Miladina Šobića, Ružin trn, DST, Vizant, Basement studio, velikog broja muških i ženskih pojaca, drugih muzičkih studija i uspješnih rok bendova – baš velika koncentracija muzičara i to svega na nekoliko koraka. Možda je razlog i to, što smo u neposrednoj blizini Sabornog Nikšićkog Hrama Sv. Vasilija Ostroškog u kojem smo svi pronašli svoju drugu kuću. U ortodoksiji sam pronašao sve, što sam želio da znam u životu i još mnogo više od toga. Teoretska i praktična neograničenost tematika, o svijetu, životu, dobru i zlu, ljubavi, demonizmu – sve ono što intresuje mlade ljude, na svim meridijanima.
Kada i gde je bio prvi koncert Vizanta?
– Prvi koncert Vizanta je bio u Beogradu u klubu Povetarac, mislim 2010. godine, kao gosti su nam bili Gomila Nesklada iz Nikšića (pobjednici CG gitarijade). Bubnjeve je svirao Tomaš Pejović – Pekka (Gomila Nesklada), bas gitara Dragan Đukić a na bini mi je pomagao Boris Lješković (DST). To je bio nastup za pamćenje i moj najjači motiv da nastavim da snimam. Jedva sam pjevao od bakljada i dužine nastupa. Na početku je “nestala struja” i ja sam krenuo da pjevam “na suvo” upalile su se baklje i nastala je pozitivna ludnica! Sledeće veče smo svirali u Kragujevcu – nevjerovatan koncert i atmosfera.
Koji događaj smatraš prelomnim za proboj benda?
– Ne postoji takav događaj. Vizant je pražljivo gradio ime, bez ispada i nekih prelomnih događaja, budući da se nama nije ni pružila prilika, da prisustvujemo bilo kakvom potencijalnom događaju. Zovu nas “najpoznatiji srpski underground bend” jer mi još nijesmo ni dobili neku pravu šansu, sem što smo poznati da pravimo najbolje samostalne koncerte i sami gradimo sebe.
Kako ocenjuješ današnju hard rok, metal i alternativnu scenu u CG, Srbiji, Evropi i svetu?
– Nikakva originalnost. Ispričane priče u tekstovima i trka u iskoristljivosti instrumenata. Metal scena u Crnoj Gori, skoro da i ne postoji. Stariji bendovi se rijetko okupljaju a mladi žele popularnost preko noći, brzo odustaju i prave kvalitetne materijale. Ono što je najtužnije je to što Nikšić, Podgorica, Primorje… imaju muzičare svjetskog nivoa, koje društvo dovoljno ne motiviše, da nastave sa svojim radom. Tako su prinuđeni, da se bave drugim stvarima u životu, ali ne i u onome u čemu su najbolji. Mislim da je tako i u Srbiji. Sretnem mlade ljude, koji sa dvadesetak godina sviraju bolje, nego što ću ja ikada u životu. Odsviraju nešto i samo odlože oružje. Sve će to naš narod debelo da plati, jer su kulturni poslenici, najbitniji dio naroda. Narod bez kulture je “pučina grdna”. U Evropi, pa samim tim i u svijetu – budući da je gro kvalitetnih bendova teže profilacije uvijek poticao iz Evrope, u toku je potpuna transformacija muzike. Električna gitara je skoro izvikan instrument. Sve što se odsvira, podsjeća na nešto već odsvirano i onda se traga za originalnošću – đe treba i đe ne treba. Miješaju se stilovi, instrumenti i nestaje čista muzika. Danas kada preslušavate neki novi album, ne znate šta će vas snaći. Najčešće, ništa od onoga što ste očekivali. Tako nastaju stalno nove vrste podžanrova metala, kako novi pokušaji koketiranja sa publikom, koja ne sluša metal muziku. Nikada se nekvalitetno nije sviralo kvalitetnije. Sve u svemu – metal je muzika, bez perspektive.
Za ovo treba imati… petlju: 10 najboljih metal obrada pesama Pink Floyda
Koliko je, po tvom mišljenju, poguban satanizam u pojedinim metal bendovima, i odakle, po tvom mišljenju, spoj muzike i satanizma?
– Spoj muzike i satanizma je nesretan spoj događaja u ateističkom društvu u kojem mladi nijesu uspjeli da pronađu svoje egzistencijalne odgovore u napuštenim hramovima i režimskim proglasima, te su stoga pokušali da pronađu ljubav u hipi zajednicama i prikrivenim sektama. Za sve njih mislim da su bili Bogotražitelji, jer je to u srži čovjekovog bića i nerazdvojni dio njegovog odrastanja. Ono što je bitno je to da najveći dio metal bendova nije okrenut satanizmu, ali ti bendovi nijesu imali da ponude odgovore na pitanja života i smrti, te se uz snažnu antikapmanju crkve tražio bijeg iz prevara ovoga života. Jedan od tih bjegova jeste i satanizam u svim pojavnim oblicima, pa i u metal muzici. Metal, sam po sebi, nema veze sa satanizmom. Psalamska jednostavnost, kao jedinstvo psaltirskog instrumenta sa bubnjem i tadašnjim gitarskim oblikom su hiljadugodišnja tekovina i tu ne možemo pripisivati ni-kakvu originalnost metal muzici – što se tiče broja i načina sviranja instrumenata, budući da se u psalmima navode “gitare gromoglasne” te da je Car David igrao pred Kovčegom zavjeta. Sigurno da se tada pjevalo o Bogu i Božijim djelima a ne o nečemu drugome. Satanizam može biti u bilo kojoj vrsti muzike, bez obzira na žanr. Pripisivati metalu ekskluzivu na demonizam, jeste negirati nešto što je Bog stvorio, jer Bog je Tvorac svega vidljivog i nevidljivog, pa je i zvuk stvorio. Stvorio ga na korisnu upotrebu ljudima a ne na zloupotrebu. Tako satanizam u metal muzici, možemo smatrati zloupotrebom muzike. Koliko samo kultova koristi bubnjeve u svojim ritualima, pa ne možemo reći da je bubanj – satanistički ili obredni instrument. Metallica, Rammstain, Scorpions, Accept, Motorhead, i stotine drugih svjetski poznatih bendova, nemaju veze sa satanizmom. Čak imamo i primjer (Venom) da je frontmen ovog najpoznatijeg black metal benda izjavio da nije znao da ga “klinci, tako ozbiljno shvataju” dok na svoj rođendan nije dobio u paketu odsječenu glavu psa. Posle toga je revidovao svoj muzički opus. Svakako, da u svijetu postoje poklonici satane i da koriste svaku moguću priliku, da ga promovišu, ali nije na nama – da tu borbu predajemo. Vizant je primjer toga, kako se ne treba povinovati “duhu ovoga vremena” već osvijetliti vrijeme, vlastitim primjerom.
Treći album “Blagovjesnik”, po mišljenju mnogih predstavlja iskorak u odnosu na prethodna dva?
– “Blagovjesnik” (Gavrilo) je album koji nosi blagu, ohrabrujuću vijest za naš narod i poziva na nezaborav – baš kao što je nezaboravno i ime Gavrila Principa, po kome je i album dobio svoje preneseno ime. Gavrilu Principu je otkinuta ruka kojom je pucao na agresora. Kada su iznijeli iz tamnice njegovo upokojeno tijelo, na njenim zidovima su bile urezane rečenice koje su poslužile za tekst ove pjesme. Ovaj album je sniman u studiju Bojana Bojanića – bubnjara Autogenog treninga. Ja sam svirao sve (Bojan je snimio sve bubnjeve) i dugujem veliku zahvalnost Bojanu na trudu, koji je uložio. Album je takođe snimljen za jedno veče i stvarno predstavlja najkvalitetniji album Vizanta. Tekstualno je na istom nivou ali muzički je mnogo ozbiljniji. Ne poznajem bend, koji je snimao čitave albume, za jedno veče – ali sa molitvom, sve se može! Ono što mi malo predstavlja problem je to što sam na nekim pjesmama, odsvirao više gitara a to je nemoguće prenijeti na binu, sa tročlanim bendom, budući da Vizant ne želi da napucava pjesme u studiju, već da bude što prirodniji. Na ovom albumu na kraju pjesme “Prizrenski car” su mi krenule suze na oči, kada sam pjevao i to se odrazilo na sigurnost u glasu. Nijesam htio da to obrišem, već sam ostavio, kao jedno svjedočanstvo vremena, što su kritičari prihvatili – sa oduševljenjem.
Gde je najveća “baza” vizantovaca? U kojim gradovima (i državama) se sve nalazi Vizantova publika?
– To su svakako Beograd, Nikšić, Banja Luka i Podgorica. Mada na naše koncerte dolaze od svuda. Npr. na prekinutom nastupu u Zemunu, upoznao sam ljude koji su došli odsvuda – od Čapljine, Herceg Novog, Bara, Vojvodine, čak i Krajine. Imamo mi pravu armiju slušalaca i to su mnogo ozbiljni likovi: načitani, rodoljubivi, uopšte – momci za svako poštovanje. U početku smo povezivani za „podzemljem“ skinhedsa, potom isključivo sa navijačima, ne znam više sa kime. Polako dolazimo do našeg osnovnog motiva – propovijed onima, kojima je potrebna.
Kad možemo da očekujemo peti album Vizanta?
– Pola petog albuma je već snimljeno. Pjesme postoje, samo da se uobliče, ali nemam više finansija da sve to izvedem do kraja, budući da sam sam finansirao sve pjesme Vizanta, do sada. Takođe, postoji veliki broj pjesama Vizanta, koje se nijesu našle na albumima, pa sam u ideji da i te pjesme prikupim na nekom narednom albumu.
Za HL/razgovor vodio: Bogdan Bogdanović
