Veruj u sebe, radi mnogo i promenićeš svet… Ovo je priča o jednom mladom rokeru iz malog mesta u Srbiji – a ustvari je priča o većini mladih rokera u ovoj zemlji  

0
216
Oglasi
Dušan Mačkić/Photo: Marija Krudulj
Dušan Mačkić/Photo: Marija Krudulj

Umesto intervjua sa nekom velikom rok zvezdom, kakav bi se očekivao prvog dana u novoj godini, odlučili smo da ovog puta uradimo nešto sasim drugačije. Da iskreno i otvoreno popričamo s jednim mladim momkom, rokerom koji tek počinje da pravi prve korake u muzičkoj industriji, u zemlji koja već dugo ima neke druge prioritete umesto rokenrola.

Kako se on snalazi, zašto radi to što to radi, kakve ga sve muke muče i o čemu sanja. Da li će i kako promeniti sve(t) oko sebe i na koji način sprečiti da zbog sveta promeni sebe… Priča sa Dušanom Mačkićem, mladim muzičarem iz Starčeva, zapravo je priča o svim današnjim klincima koji su odabrali da sviraju i žive rokenrol. O onim klincima koji će, možda, danas-sutra, biti headlineri neke nove srpske rok scene.

Ko je Dušan Mačkić?

– Dušan je okoreli roker, zadrti roker, opušten, generalno s ljudima, komunikativan, družoljubiv, volim muziku jako, volim opuštenu varijantu jako, ne volim napetost, tolerantan sam.

Šta za tebe znači živeti rokenrol?

– Rokenrol za mene predstavlja pre svega neki stav i odnos prema životu, kako ćeš ići kroz njega, kako se ponašaš, kako se odnosiš prema ljudima, kako donosiš neke zaključke… Odrastao sam u narodnjačkom okruženju, kvartu. Nisam ja hteo sada nešto da se razlikujem, ali od malena mi je prijalo taj neki drugačiji način razmišljanja. Najbolje ljude sam upoznao kroz rock and roll. To predstavlja moju vizit kartu kada bi me neko upoznao.

Sa 17 si imao prvi bend, sa 18 su došli prvi uspesi, kako si sve to to doživeo?

– Pred kraj osnovne škole sam otkrio rock and roll i aktivno sam slušao to. Aktivno sam se bavio fudbalom u jednom momentu sam doživeo sam povredu, povredio sam ruku. Posle povrede nisam mogao više da se vratim fudbalu, zbog toga sam imao dosta slobodnog vremena koje mi je popunjavao fudbal do tada i onda nisam znao šta ću sa sobom, ali sam slušao muziku. Zbog cele te situacije sam počeo da slušam po Jutjubu neke poznate pesme, za početak, ali su to uglavnom bili kaveri tih pesama. Slušao sam uglavnom Aleksa Guta, koji mi se najviše dopao zbog toga što je multiinstrumentalista. Recimo, čuo sam njegovu verziju pesme “Living on a prayer” i bio sam u fazonu “Vau, kako on to radi?”. Zbog svega toga sam dobio želju da naučim da sviram gitaru. Sa 16 godina sam prvi put pozajmio gitaru od komšije, na nekoliko dana, a ostala je kod mene tri meseca. Kada sam konačno skupio dovoljno novaca kupio sam prvu svoju gitaru. Nakon toga sam upoznao nekoliko drugara i počelismo da sviramo. Uglavnom su u početku to bile akustične pop-rok stvari, međutim nije moglo sve da bude akustično. Tadašnji bend zvao se Tejk it izi.

Na “Gašinim akordima” u Starčevu sam upoznao još jednog drugara, a kada upoznaš jednog muzičara, taj muzičar zna još jednog i tako skupiš bend. Tada je krenula prva svirka u klubu Kruna, u Pančevu. Od te svirke nisam baš ništa očekivao, imao sam tremu i to neko prvo uzbuđenje. Očekivao sam da će doći baš malo ljudi, ipak smo mi tada bili samo klinci. Uspeli smo da napunimo celu Krunu, međutim prethodno smo se baš potrudili, pravili smo flajere, najave, imali smo Instragram stranicu… Čak mi je drugarica ispričala da ih je u jednom trenutku čiviluk za jakne udario od količine ljudi u blizini. Kada su se ljudi razišli našli smo čak i nečiju patiku, tad smo se baš utripovali! Stvarno je bilo ostvarenje sna. Ništa nije bilo isforsirano, sve je išlo svojim tokom. Sećam se kada sam pozajmio tu prvu gitaru, jeo sam svega jednom dnevno. Budim se u 6-7 ujutru i do uveče samo sviram. Majka mi donosi nešto da pojedem, čisto da ne umrem od gladi. Svirali smo uglavnom glam-hard rok iz 70-ih, 80-ih godina. Prilikom kupovine prve električne gitare, imao sam jednu jako zanimljivu priču. Naime, nakon izlaska iz autobusa, na putu za Pančevo nas je napao čovek Delimano nožem. Posle toga smo imali prve velike probe u studiju sa bubnjevima, pojačalima, mikrofonima… To je već bila neka druga dimenzija. Počeli smo da radimo na nekim autorskim stvarima, imali smo čak i jednu pesmu, doduše nije bila snimljena. Dosta smo radili na njoj iako je bila bezimena. Pre nastupa na Pančevačkim danima rokenrola, bilo nam je potrebno ime za novi, električni bend. Verovatno bi ostale kolege iz benda ispričale drugačiju priču, ali ja ću ti ispričati onu koje se ja sećam. Pošto nam je trebao brzinski odgovor, pogledao sam u listu pesama i za oko mi je zapala pesma Bon Džovija “Runaway”. To je bilo naše novo ime.

Dušan Mačkić/Photo: Marija Krudulj
Dušan Mačkić/Photo: Marija Krudulj

Kako si tada planirao da će teći tvoja karijera?

– U tom periodu izašao je film “The Dirt”, to je priča o bendu Mötley Crüe. Oni su bili pravi primer za frazu “Sex, drugs and rock and roll”. Gledajući film, želeli smo i mi taj svet. Išli na žurke, slušali muziku, pili i družili se, a onda smo shvatili “Mi ipak živimo u Pančevu”. Bili smo dobar bend, dobijali smo pohvale od nekih velikih ljudi. Imali smo situaciju, svirali smo Motorhead kada se čovek automobilom u saobraćaju samo zaustavio, otvorio prozor i iz automobila nas samo slušao dok je saobraćaj nastavio da teče. U to vreme sam počeo dosta da slušam finske bendove, a oni važe za jedne od ikona metal muzike. Kod njih mladi bendovi koji sviraju, snimaju i trude se, mogu sebi da obezbede neku egzistenciju. Po uzoru na njih, pitali smo se “Pa zašto mi ne bismo mogli tako?” Mislim da smo bili dobar bend, da smo se trudili i da smo mogli da uspemo. I dalje to mislim iako sam sada solo. Na kraju dana, nije neophodno samo da veruješ već i da radiš.

Šta je sve promenio Covid?

– Kod mene je Kovid promenio život naglavačke. Za dve godine ovog stanja, karantina, dosta sam napredovao u tom nekom individualnom sviranju. Bio sam zarobljen u kući, kao i svi mi uostalom, tako da mi je jedino preostalo da sviram, sviram i sviram. Nakon karantina, kada su dozvolili ponovo svirke, svi smo izašli iz njega kao bolji individualni muzičari. Pošto nigde nismo mogli da izlazimo, mogli smo da biramo između druženja sa porodicom ili rada na sebi. Svačiji odgovor bio je ipak rad na sebi. Međutim, i danas se može osetiti uticaj Kovida na muziku i mislim da je upravo to ostavilo uticaj na sve muzičare, ne samo na one koji od nje zarađuju već i na druge. Jednostavno, nedostaje ti da okačiš gitaru na rame, pa da sviraš i ispred petoro ljudi, nebitno je.

Kako tvoji planovi izgledaju sada?

– Trenutno nisam u bendu, ali sviram i dalje. Pokušali smo letos da oformimo bend, međutim to nije uspelo, ali ne odustajem. Razmišljam o tome da početkom sledećeg leta okupim bend i da krenemo ponovo sa tim hard-rok svirkama, sa nekom muzikom koju mi volimo iz 70-ih, 80-ih i 90-ih. Plan mi je da se sledeće godine opet popnem na binu.

Ima li smisla u Srbiji baviti se rokenrolom?

– Ima li smisla baviti se rokenerolom? Sve zavisi kako se gleda. Ljudi rokenrol gledaju nekim očima predrasuda, muziku ne smatraju ozbiljnom, a neophodno je istaći se. Meni je, kada sam bio mlađi, bilo jako bitno šta slušam. Išlo je dotle da sam izlazio iz prostorija gde se puštala muzika koja mi nije prijala. Mislim da je rokenrol jako bitan za društvo, generalno, razbistri ti um, počneš da analiziraš stvari i misliš svojom glavom. Pokušavao sam ranije da shvatim ljude koji drugačije žive, ali sam se osećao kao da sam u tuđem telu. Posle rokenrola promeniš pogled na svet. Rokenrolom se bave ljudi koji isključivo vole to što rade, i to je činjenica. Nebitno je koju vrstu muzike slušaš, dobra muzika, dobar hit uvek može da se prepozna. Uzmimo za primer “Final Countdown” i njegov prepoznatljiv ritam, nemoguće je da postoje ljudi koji ne znaju taj ritam, nebitno koju muziku žive. Ne znam osobu koja je ušla u rokenrol život zbog para. Evo koliko dugo ja sviram i nikada nisam izgubio želju da se spustim dole u podrum i sviram, nebitno u koliko sati to bilo. Na probu nikada ne ideš sa stavom “Ja do sada nisam ništa zaradio od muzike, pa čemu sad ovo radim?”. Posle odsviranih nekih dva do tri sata, ti se osećaš ispunjenim. Kroz istoriju rokenrola, bilo je dosta primera gde su ljudi, koliko god kvalitetnu muziku svirali, morali da rade sa strane. Mislim da je rokenrol ispravna stvar, pogotovo za mlade ljude.

Šta je najvažnije što bi, s ove tačke svog života, poručio Dušanu koji počinje da sanja o uspehu? Koji bi mu savet dao?

– Starom Dušanu, sa ove tačke gledišta, poručio bih da više vežba svoj instrument i manje veruje nekim ljudima. Smatram da je moja velika mana što jako teško kažem “ne”. Tako da, poručio bih mu da više vežba instrument i da nauči da nekim ljudima kaže “ne”.

Može li rokenrol da promeni svet?

– Rokenrol može da promeni svet. Po primeru Nirvane, možemo videti masu koja u jednom pokretu kreće da razmišlja na isti način. Rokenrol je jedna velika mašinerija, kojom komanduju mladi. Počevši od Bitlsa, Hendriksa, Bob Dilana, to su ljudi koji su uradili velike stvari, koje su uticale na ljude kako širom sveta, tako i u malim krugovima. Kako bi dopreo do velike mase, prvo moraš osvojiti malu. Na kraju svega, rokenrol je ipak bunt mladih. Preko tog bunta možemo doći do revolucije, a ona je kroz istoriju bila veoma bitna.

Šta bi, umesto čestitke, poželeo svojim vršnjacima i mladima koji se bave rokenrolom?

– Mladim ljudima bih poručio da se ne stide, nebitno šta svirali ili na kom jeziku pravili pesme, bitno je da se trude, da iskažu sebe na pravi način. Bitno je da budu posvećeni svom instrumentu i da se ne stide da izraze ono što žele da kažu. Kada sve to pogledaš, neophodno je da veruju pre svega sami sebi, jer ako nisu iskreni prema sebi, neće biti ni prema svom instrumentu. Različiti instrumenti su različiti objekti u koje svako ulaže svoje poverenje i kada se ti instrumenti i ta iskrenost sklope nastane bend, nastane prava stvar.

Marija Krudulj za HL

Oglasi

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite vaš komntar!
Unesi svoje ime