Nekadašnji bubnjar benda Guns N Roses Stiven Adler, nalazi se u bolnici zbog ubodnih rana, piše TMZ.
Policija navodno sumnja na pokušaj samoubistva.
Izvor iz policije kaže da je neko iz Adlerovog doma zvao Hitnu pomoć i policiju, kako bi prijavio da se “neko ubo u stomak”. Adler je prebačen u bolnicu s povredama koje nisu opasne po život.
Stiven Adler je izbačen iz Gansa zbog problema s narkoticima 1990. godine. Ipak, bio je s bivšim kolegama 2012. godine kada su Gansi primljeni u Kuću slavnih.
Pre nekoliko godina je priznao da je dva puta pokušao da izvrši samoubistvo.
– Mir je moć! Mir na Zemlji, mir sa Zemljom – poručila je legendarna multimedijalna umetnica i aktivistkinja Joko Ono u video poruci kojom se obratila zvanicama na svečanom otvaranju njenog umetničkog rada “One Day…” na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu.
Ovo umetničko delo otkrili su članovi novosadskog dečijeg hora Melodies, i to simbolično na stogodišnjicu od potpisivanja Versajskog sporazuma 28. juna 1919. godine u Francuskoj, čime je zvanično i završen Prvi svetski rat.
Melodies/ Photo: Promo (Exit)
Američka umetnica, japanskog porekla, zajedno sa Exitom spomenik je posvetila Prvom svetskom miru, a njegov izgled inspirisan je tradicionalnim srpskim brodom – “šajkom”.
Pošto je u svetu već proslavljena kao mesto gde se održava EXIT festival, Petrovaradinska tvrđava dobiće novi zaštitni znak, a Novi Sad i Srbija novu kulturno-turističku atrakciju.
Kada su uspostavili saradnju zahvaljujući zajedničkim kontaktima u svetskim muzičkim krugovima, Joko Ono i EXIT su osmislili ovaj projekat koji je realizovan uz podršku kompanije NIS, Evropske prestonice kulture i Novog Sada, grada mira, saradnje i kulture.
Dušan Kovačević/ Photo: Promo (Exit)
Osnivač EXIT festivala Dušan Kovačević, izjavio je na svečanom otvaranju da je taj dan poput krune svih mirovnih inicijativa u poslednjih dve decenije rada: – EXIT je bio prvi masovni događaj koji je posle ratova devedesetih okupio mlade ljude iz bivše Jugoslavije na jednom mestu. Još tada je Petrovaradinska tvrđava postala Tvrđava mira, a meni je izuzetno zadovoljstvo da je jedna od najuticajnijih žena savremenog doba prepoznala naš društveni aktivizam i odlučila da zajedno sa nama pokrene ovako značajan projekat.
Petrovaradinska tvrđava odabrana je za mesto novog umetničkog dela Joko Ono, budući da je reč o najvećem defanzivnom vojnom utvrđenju u Evropi, koje od izgradnje u 18. veku, pa sve do danas nikad nije bilo deo neke bitke ili ratne operacije.
Simbolika ovog utvrđenja kao “Tvrđave mira” je utoliko veća što je upravo EXIT festival bio prvo mesto masovnog okupljanja mladih iz celog regiona posle sukoba iz devedesetih godina prošlog veka.
Pesmom “Let It Be” Džona Lenona, u izvođenju novosadskog dečjeg hora Melodies otvorena je svečanost.
Otkrivanje spomenika/ Photo: Promo (Exit)
Skulptura “One Day…” je izmenjena verzija modela tradicionalnog rečnog čamca koju je Joko Ono prilagodila, bele boje, osvetljena iznutra kako bi čamac sijao u mraku, ona predstavlja poetski i misteriozan prizor – priviđenje između neba i zemlje.
Skulptura je napravljena u znak sećanja na završetak Prvog svetskog rata, u kome su izgubljeni milioni života, uglavnom mladića. Ono je odabrala rečni čamac kako bi usidrila svoje delo u srpsku realnost. Međutim, skulptura predstavlja predmet i oblik sa širim konotacijama i simboličkim značenjem. Ona nosi u sebi slojevita značenja koja se odnose na ratove koji su se vodili na srpskim rekama Dunavu i Savi, ali i više od toga – govori o ljudima uopšte, ljudima koji su čamcem bežali od užasa rata, uključujući i skorašnje migracije izbeglica preko Mediteranskog mora.
Ovaj čamac ima i mitološko i univerzalno značenje. Ploveći po moru, čamac se može posmatrati kao simbol putovanja kroz život, i kao takav nam omogućava da i mi krenemo na taj put, bez obzira na to da li putujemo snagom uverenja, radi obrazovanja, žudnje ili znatiželje.
Gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević istakao je da da postoji puno razloga zašto je za lokaciju spomenika odabrana upravo Petrovaradinska tvrđava kao simbol otpora, opstanka, ali i začetka Novog Sada, dodajući: – Suština je da Novi Sad bude snažni polumilionski srednjoevropski grad. Suština je da stvaramo i pružamo nove sadržaje, pre svega za buduće generacije, za klince koji dolaze. Suština je da imamo sve ono što nove generacije očekuju da bude ovde. Suština je da nam deca ne odlaze u druge gradove i države, zato što se mi plašimo da nešto novo uradimo, da nešto novo sagradimo i da ponudimo nešto novo, istovremeno čuvajući i unapređujući ono što je naše kulturno-istorijsko nasleđe.
Šajka/ Photo: Promo (Exit)
Konceptualna instalacija “One day…” legendarne Joko Ono realizovana je u okviru programskog luka “Tvrđava mira” iza kojeg stoji “Novi Sad 2021 – Evropska prestonica kulture”. Ideja ove programske platforme je afirmisanje Novog Sada kao promotera regionalnog pomirenja i stabilnosti, i to kroz umetnost i kulturu, to jest kroz realizaciju umetničkih i kulturnih programa koji promovišu pomirenje ili uključivanje umetnika iz regiona.
– Spomenik “One day…” prva je značajna umetnička instalacija u sklopu priprema Novog Sada za 2021. godinu. Pored toga, već sada, gotovo dve godine ranije uz velika umetnička imena, raznovrsne programe, revitalizovane i nove prostore u gradu pokazujemo da je Novi Sad na dobrom putu da ostane istinski grad kulture i posle 2021. godine. Samo tokom proteklog meseca imali smo izložbu “Andy Warhol”, a uz Joko Ono na listu velikana iz sveta umetnosti, koje će imati prilike da vidi novosadska publika, dodajemo i Anri de Tuluz-Lotreka, čiju izložbu organizujemo od 3. jula u kulturnoj stanici Svilara” – izjavio je direktor “Novi Sad 2021 – Evropska prestonica kulture”, Nemanja Milenković.
Inicijativa Exit fondacije “Prvi svetski mir” (#FirstWorldPeace) se realizuje uz podršku “Novi Sad 2021 – Evropska prestonica kulture”, Grada Novog Sada i kompanije NIS kroz program “Zajednici zajedno”.
Odavno je poznato da muzika ima moć da pokrene, oplemeni, da ima pokretačnu energiju koja ispuni svaku ćeliju organizma, a sudeći po Dejvidu Kaverdejlu itekako ima i moć podmlađivanja.
Jednostavno je nadrealno koliko taj čovek u svojoj skoro pa osmoj deceniji ima snage, kako vokalne tako i fizičke. Gledajući ga – osim vidnih bora na licu, njegov govor tela i njegov vokal itekako odolevaju godinama i vremenu. Jer to je rokenrol…
A šta je još rokenrol? 10 000 ljudi na Tašu koji deluju kao jedna ogromna umrežena ekipa koja se našla na istom mestu, sa istim razlogom, armija muzičkih znalaca i poštovaoca jednog od najznačajnijih bendova u istoriji popularne muzike.
Tašmajdan je, sigurna sam, svima jedan od najomiljenijih koncertnih prostora – ima nešto u tom parteru i tim tribinama i baš toj poziciji scene što pruža potpuni ugođaj u upijanju Muzike kao takve.
Kolja i Četiri prsta/ Photo: AleX
Obično predgrupe nastupaju pred malo publike koja se tek okuplja. Sinoć to nije bio slučaj, pre svega zato što je organizator vrlo iskusno i osmišljeno pred publiku postavio jednog posebnog Muzičara sa svoja četiri maga – Kolja i Četiri prsta (Ivan Aleksijević – klavijatura, Dušan Ivanišević – bubanj, Milan Pavković – kontrabas i Vojislav Aralica – gitara).
Bilo je dosta kritika na račun odabira grupe koja će nastupiti pred Whitesnake. Realno, bluz-rok nije isto što i hard-rok za okorele fanove potonjeg. A još realnije – Muzika je jedna, bez obzira na žanr, a kada imate vrhunske interpretatore onda se svaka žanrovska granica i barijera briše i ostaje samo – “vaaau” efekat.
Nikola Pejaković Kolja je u svom muzičkom ruhu itekako priznat i poznat publici – a sinoć je još jednom održao lekciju.
Ređajući svoje, sada već antologijske hitove: “Starost neće nikoga da čeka”, “Da li venem ili zrim”, “Zulu uštipci”, “Mladoženja”, “Užički herioin” i “Može malo sutra” Kolja i Četiri prsta učinili su da na trenutak zaboravimo na čiji smo koncert došli. I još jednom, mora se istaći – reč je o vanserijskoj svirci, svetske klase na šta itekako moramo biti i jesmo ponosni!
Kolja i Četiri prsta/ Photo: AleX
Sumrak iznad Taša i prve munje u daljini. Jer rokenrol i munje svakako idu zajedno. Trenutak tišine i sa razglasa se čuje rok himna “My Generation” benda The Who. Kakav savršen intro, kakva još savršenija poruka.
Oprostite piscu ovih redova na iskrenosti, ali u tom trenutku, mnoooogo mlađa nego što je navedena pesma – osetila sam kao da je moja, što i jeste jer je nekako vanvremenska, te u tom trenutku poželela da se zagrlim sa svim ljudima oko sebe potpuno i neočekivano uzbuđena zbog onoga što će u narednim trenutcima uslediti.
Whitesnake/ Photo: AleX
Nisam zagrižena rokerka, kao što rekoh Muzika je jedna bez obzira na žanr – može biti dobra ili loša. Ali sinoć na Tašu, disala sam rokenrol. Svi smo, zaista.
Whitesnake – peti put međ’ nama. PETI PUT! I kao u čuvenoj pesmi “…i svaki put kao da je prvi“…. na scenu izlaze rokenrol dečaci: gitaristi Reb Bič i Džoel Hekstra, bubnjar Tomi Aldridž, klavijaturista Mišel Lupi i basista Majkl Devin, potom i rokenrol princ Dejvid Kaverdejl i Tašmajdanom se prolama vrisak dobrošlice uz još jače sevanje munja na nebu.
Whitesnake/ Photo: AleX
Besprekoran zvuk, vrhunska produkcija i potpuni doživljaj i ugođaj od samog početka – žestoki hit “Bad boys” usijao je atmosferu na samom početku i dao nam onu energiju s početka ovog teksta.
Ređale su se stare i nove numere (da podsetim, bend je zapravo na turneji “Flesh & Blood” na kojoj promovišu istoimeni, novi album): “Slide it in”, “Love ain’t no stranger”, “Hey you (you make me rock)”, “Slow n’ easy”, “Ain’t no love in a heart of the city” – bravo za publiku bez ijednog falša, “Trouble is your middle name”, mali predah za Kaverdejla značio je katarzično gitarističko nadmetanje Bič vs. Hekstra, “Shut up and kiss me”, zatim ekstatički solo na bubnjevima premoćnog Tomija Aldridža, te posle klimaksa – antiklimaks i izbijanje srca iz grudi uz “Is this love” – najljubavniju rokersku svih vremena.
Whitesnake/ Photo: AleX
Nebo je počelo da se otvara, Bogovi rokenrola su itekako rešili da nam jave da su tu, munje su sevale, zagrmelo je… grmeo je i Whitesnake uz “Give me all your love” i “Here I go again”, a potpuni vrhunac dogodio se provalom oblaka kao prirodnog specijalnog efekta na hit “Still of the night”. Kakav doživljaj!!!
Sinoć je sve bilo tu: deset hiljada duša – disali smo zajedno, jedan do najboljih rok bendova svih vremena, Tašmajdan pod vedrim nebom, Tašmajdan pod munjama i grmljavinom, rok koncert za pamćenje na kiši! Muzičari kažu – ako ne doživiš koncert na prepunom Tašu i to na kiši, ništa nisi doživeo.
Whitesnake/ Photo: AleX
Whitesnake – checked! Kaverdejl je bio mokar do kože, prateći i osećajući bez daha, do samog kraja, puls svoje publike! E to je rokenrol!
UG Fabrika – Petrovac na Mlavi već treći put organizuje Rokerijadu – festival rokenrola.
Ovogodišnje izdanje počinje izložbom fotografija sa prethodna dva festivalska izdanja (2017 i 2018) i njihovom pretečom – koncertom: 50 godina petrovačkog rokenrola (2016).
Izložba će biti otvorena u Zavičajnom muzeju Petrovac na Mlavi 23. avgusta, autor fotografija je eksluzivni fotograf festivala Saša Sima Simić, a autor izložbe kustos Milan Jenić.
Muzički program festivala u četvrtak, 29. avgusta, na letnjoj bini petrovačkog Kulturno-prosvetnog centra, gde će ovogodišnje takmičare i publiku dočekati koncert revijalnog benda posle čijeg nastupa će se održati tradicionalni jam session.
Dejan Cukić i Spori ritam bend/ Photo: Promo (Arsenal fest)
Petak, 30. avgust, rezervisan je za takmičenje mladih autorskih bendova i revijalni nastup prošlogodišnjeg pobednika – benda Crossroad iz Loznice, na Main stageu na centralnom gradskom trgu.
Poslednjeg dana muzičkog programa, u subotu 31. avgusta, predstaviće se petrovački bendovi Meda, Vuk i Sandokan i Art Diler, kao i headliner ovogodišnjeg festivala – Dejan Cukić i spori ritam bend.
VAŽNO: Konkurs za takmičarski nastup je za zainteresovane bendove otvoren od 1. do 30. juna. Više o konkursnim uslovima videti na:rokerijada.fabrika.pt
Predviđene su vredne nagrade za najuspešniji nastup, kao i za pojedince koji budu ostavili najbolji utisak.
Beograd je 26. juna bio centar različitih muzičkih dešavanja, a jedno od njih je bila i promocija novog muzičkog izdanja “Femixeta 7” u klubu Elektropionir.
Na promociji su nastupili: Hprkestar – alternative choir and orchestra, Draga Mrvoš Mott i bend Harlekin.
Na početku promocije, prisutnima se obratila ovogodišnja selektorka izdanja Maja Cvetkovic (E-Play) i izjavila kako joj je bila prava čast i uživanje da se ove godine nađe u ulozi selektorke, kao i da će se i u budućnosti truditi da podrži sve muzičare sa ovogodišnje kompilacije.
Maja Cvetković/ Photo: Ana Danilović
Prvi je nastupio Horkestar sa pesmom “Dozvola” koja se našla na ovogodišnjoj “Femixeti”. Posle toga su izveli singl “Stra Mi E”, ali i dobro poznati hit “Aj Karmela”.
Draga Mrvoš Mott/ Photo: Ana Danilović
Posle njih nastupila je Draga Mrvoš Mott, koja je oduševila sve prisutne sa svojim performansom. Ova devojka fenomenalnog glasa i talenta izvela je nekoliko svojih autorskih pesama, među kojima se našla i pesma “Family Blues”, objavljena na ovogodišnjoj “Femikseti”.
Draga je pored gitare, u jednom trenutku sela i na kahon i izvela čuvenu pesmu Dženis Džoplin “Mercedes Benz”, ali u malo drugačijem aranžmanu.
Harlekin/ Photo: Ana Danilović
Bend Harlekin iz Inđije nastupio je poslednji i pokazao da itekako ima odličnih autorskih bendova u našoj zemlji pred kojima tek predstoji duga i uspešna karijera.
Pored singla “Ljudi su ljudi” koji se našao na ovogodišnjoj “Femixeti”, bend je održao mini koncert kojim je i završena promocija.
Photo: Promo
Femixeta je godišnja kompilacija ženskih kompozitorki i bendova koju od 2010. godine objavljuje program za afirmaciju ženskog stvaralaštva FEMIX, a njen cilj je promocija ženskog muzičkog autorstva i podrška muzičarkama.
Novo izdanje, kao i prethodna izdanja Femixete možete besplatno preuzeti i preslušati na platformi Bandcamp.
U svečanoj sali Udruženja kompozitora Srbije, uručena je nagrada “Darko Kraljić” za 2018. godinu laureatu Zoranu Simjanoviću.
Ova vredna nagrada koju Udruženja kompozitora Srbije, koja nosi ime našeg znamenitog kompozitora Darka Kraljića dodeljuje se od 2016 godine. Dosadašnji laureati bili su Kornelije Kovač i Vojkan Borisavljević. U žiriju koji je dodelio nagradu Zoranu Simjanoviću bili su Radoslav Grajić, Rade Radivojević, Zoran Lesendrić, Srdjan Marjanović i Aleksandra Milutinović.
U obrazloženju odluke žirija kaže se da je Zoran Simjanović je jedan od najistaknutijih i najuspešnijih kompozitora srpske filmske muzike. Njegov izuzetno bogat autorskiopus imponuje vrhunskim kvalitetom i raznovrsnošću što daje posebnu težinu i lepotu njegovom stvaralaštvu.
Komponovao je muziku za 66 igranih filmova, 55 televizijskih filmova i serija, više od 50 dokumentarnih i crtanih filmova i 40 pozorišnih predstava. Dobitnik je više od 20 nagrada i priznanja među kojima se izdvajaju dve Zlatne arene na Jugoslovenskom filmskom festivalu u Puli za muziku u filmovima “Miris poljskog cveća” i “Balkan ekspres”. Ističe se njegova muzika u filmovima i serijama: “Grlom u jagode”, “Specijalno vaspitanje”, “Nacionalna klasa”, “Petrijin venac”, “Tango argentino”… Nagrada “Darko Kraljić”, čiji je pokrovitelj Sokoj, podrazumeva organizovanje autorskog koncerta na kome se laureatu uručuje statueta sa likom Darka Kraljića.
U kraćem programu, uz video projekcije Simjanovićeve muzike iz filmova i serija, učestvovali su Radoslav Rale Zelenović, filmski poslenik, dr Marija Ćirić, muzikolog, Ivana Trišić, predsednica UKS-a, Srđan Marjanović, kompozitor, Andrijana Oliverić i Srđan Timarov, glumci, kao i sam autor.
Koncert benda Whitesnake prekinut je sinoć pred sam kraj na stadionu Tašmajdan zbog nevremena koje je zahvatilo Beograd.
Jaka kiša prekinula je koncert pred sam bis, ali su članovi sastava ipak na pljusku do kraja odsvirali “Still of the night”, a kiša im nije smetala ni da se nekoliko puta poklone publici.
Predgrupa Whitesnake bio je Nikola Pejaković Kolja sa svojim bendom, a slavni rok sastav je u prvom delu koncera odsvirao numere sa novog albuma, nakom čega su napravili kratku pauzu i vratili se na binu sa starim hitovima.
Iako je nastup benda trajao sat i 20 minuta, publika je uspela da čuje hitove poput “Here I go again”, “Is This Love”, “Fool For Your Loving”…
– Volimo vas, hvala vam – poručili su publici članovi benda pre odlaska sa bine.
Bili Drago, koji je često igrao uloge hladnokrvnih i surovih gangstera i koji je najpoznatiji po rolama u filmovima “Untouchables” Brajana de Palme i “Pale Rider” Klinta Istvuda, umro je u Los Anđelesu, usled komplikacija vezanih za moždani udar.
Imao je 73 godine.
Kada je reč o TV serijama, igrao je demona Barbasa u nekoliko epizoda “Charmed”, a takođe se pojavio i u televizijskom hitu “The X-Files”, prenosi Klix.
Pojavivši se u više od 100 filmova, imao je uloge i u tri filma Čaka Norisa, uključujući “Invasion U. S. A.”, “Hero and the Terror” i “Delta Force 2: The Colombian Connection”, gde je igrao kralja narkotika Ramona Kotu.
Drago se takođe pojavio i u muzičkom spotu “You Rock My World” Majkla Džeksona 2001. godine, i kao misteriozni stranac u pesmi “Silent Running (on Dangerous Ground)” grupe Mike and the Mechanics.
Četiri klinca iz Mičigena opčinili su svet svojom rokenrol magijom. Tu više dileme nema. Imaju sve što jedan bend čini velikim – verne fanove i žestoke hejtere, filmsku priču o malim maštarima iz garaže u nekom tamo Frankenmutu koji uspevaju da pronađu put do svojih snova, teorije zavere o stanju glasnih žica pevača, koketiranje sa spiritualizmom, nagađanja o tome da li će njihov drugi album biti bolji ili lošiji od prvog… I ono što je, u “vrlom novom svetu” nemilosrdnih masmedija i nedostatka pažnje za sve što traje duže od deset sekundi apsolutno neohodno – nikog ne ostavljaju ravnodušnim.
Greta Van Fleet dolazi na Exit. 6. jula. Biće headlineri pretposlednjeg dana najvećeg evropskog festivala. Dolazile su ovde, i u Srbiju i na Exit, mnogo veće zvezde nego što je trenutnio GVF, ali posle dugo vremena uživo ćemo gledati i slušati jedan bend o kojem u ovom momentu priča čitav svet, nazivajući ih više nego pretenciozno “spasiocima rokenrola”.
[accordion title=’Greta Van Fleet su…’]
Greta Van Fleet /Photo: Exit promo
Džoš Kiska (23), vokal Džejk Kiska (23), gitara, prateći vokal Sem Kiska (20), bas gitara Deni Vagner (20), bubnjevi [/accordion]
A upravo su oni za svoj prvi intervju na ovim prostorima odabrali Headliner.rs. U ime benda odgovarao je Džejk Kiska, gitarista, prateći vokal i autor nekih od njihovih najboljih stvari.
Prvo smo, kao što je red, pitali da li uopšte znaju nešto o tome gde dolaze, da ih na Exitu čeka najluđa publika pred kojom su ikad svirali i šta ta publika može da očekuje.
– Nikada nismo bili u tom delu Evrope, u Srbiji, tako da smo jako uzbuđeni što će to biti još jedna stvar koju ćemo iskusiti – kaže Džejk i dodaje: – U smislu našeg live seta, uvek se trudimo da uključimo jaku ljudsku emociju i biće i žestoko, i tužno, i lepo – od svake emocije ponešto, dakle biće velike količine energije za koju se nadam da će se preneti na publiku.
Znamo da je Džoš imao određenih problema sa glasnim žicama, da li je to problem koji je rešen? – Da, Džoš je imao malo problema sa glasom, zapravo mu je trebalo malo odmora, ali sada se oporavlja i vratio se u punu formu. Uostalom, čućete i sami.
Greta Van Fleet/Photo: grammy.com
Vaš muzički izraz je prilično eklektičan. Možete li to da definišete ili je sve stvar osećaja i trenutka? – Živimo u komplikovano vreme u kojem smo podložni različitim uticajima, a život u komplikovanim vremenima omogućava unikatnu forma izražavanja, u smislu da se stari žanrovi mogu interpretirati novim generacijama na nov način.
Često sebe nazivate “pokretom”, a ne klasičnim bendom. Šta to znači, o kakvom pokretu je reč? – Interesantno je da rokenrol, specifično, kao ni jedan drugi žanr, ne gubi na popularnosti, istorijski gledano. Pretpostavljam da je prisutna nova fascinacija rokenrolom, pogotovo u našoj generaciji i sada je vreme kada se on može reintpretirati i predstaviti ponovo i u tom smislu. Čini mi se da je pravo vreme za to, i to je ono što čini naš “pokret”.
Da li vam titula predvodnika nove rok generacije predstavlja opterećenje ili izazov? – Mediji nas percipiraju kao “spasioce rokenrola”, ma šta to bilo, ali mi to posmatramo kao izazov da možemo da kreiramo muziku onako kako je kreiramo i izvodimo na način na koji je izvodimo i da sami evoluiramo kao muzičari.
[infobox title=’Neizbežno…’]
Da li vam je čudno ako vas u intervjuu ne pitaju za Led Zeppelin? – Interesantno pitanje. Mi svakako ne možemo da pobegnemo od poređenja sa Led Zepelinom zbog sličnog zvuka, a i svakako smo pod njihovim uticajem, ali tu nema ničeg lošeg. Svako poređenje sa nijma čini nas zahvalnim i počastvovanim. [/infobox]
Stiče se utisak da ste uprkos svetskoj popularnosti i statusu rok zvezda ostali “normalni”… Šta vas to drži na zemlji – porodične veze, dobar tim …? – Ono što nas čini “normalnim” u ovom svetu jeste sve što ste naveli (jake porodične veze i izgrađene vrednosti, kao i dobar stručni tim), ali i priroda je izuzetan izvor naše stabilnosti u smislu duhovnog mira. Odrasli smo u skromnom okruženju, u malom gradu u predivnoj porodici i bili smo učeni određenim moralnim vrednostima i ubeđenjima koje se trudimo da zadržimo. I tim ljudi kojima smo se okružili profesionalno su ljudi sa kojima delimo sve to.
Kad je već o prirodi reč… postoji jedna interesantna priča o mističnom doživljaju koji ste imali dok ste pripremali muzički materijal u kolibi, negde u šumama Čatanonge… – O da… Poželeli smo da odemo u malu kolibu u planinama, da se malo sklonimo od svega i budemo malo sami. Ispostavilo se da je kuća bila puna duhova. Dok smo snimali u jednoj sobi u drugoj su se čuli koraci, potom i čudni zvuci iz podruma, i tako je bilo sve vreme našeg boravka tamo. Ipak, nismo podlegli strahu, već smo u tim događajima pronašli inspiraciju.
Inspiracija je za muzičare ključna karika u lancu ispunjenja onoga što zamisle, gde je vi i kako pronalazite? – Pored prirode, inspiracija se nalazi u svetu oko nas. I mi kao bend jesmo rezultat svega toga. Politička i društvena klima oko nas utiče na naš muzički izraz, sve one stvari o kojima je važno pričati, poput klimatskih promena, nalaze se u našim pesmama. Naš izraz je oduvek odraz društva u kojem živimo i stvari koje se dešavaju u svetu i koje su bitne ljudima – o tome i mi pričamo u svojim pesmama.
Dokle ste stigli sa pripremama za drugi albumom i da li osećate pritisak jer je prvi bio tako uspešan? – Snimanje novog albuma za nas je prirodan proces, prvo odredimo ono što nam je sada bitno i osećamo kakvu muziku da treba da stvorimo. Drugi album dobro napreduje i jako smo uzbuđeni zbog toga. Još uvek nismo sigurni kada će se pojaviti, ali ne osećamo tu vrstu pritiska da budemo bolji od samih sebe.
Da li je tačno da si rif za “Highway Tune”, vaš do sada možda najpoznatiji rif, smislio kada si imao samo 12 godina? – Istina je. Imao sam samo 12 godina kada sam osmislio taj “čuveni” rif. Sedeo sam u dnevnoj sobi i vežbao gitaru, podučavao me je moj tata. To se desilo u trenutku kada sam dobio svoj uprvu električnu gitaru i jednostavno se dogodilo. Rif je došao sam od sebe.
Gitaru si učio da sviraš od oca. Ko je od vas dvojice sada bolji gitarista? – Ja sam samouk, a neki najraniji uticaj na mene je imao moj tata koji je takođe gitarista. A na pitanje ko je bolji – tata ili ja, rekao bih da sam ja. Mada, on bi odmah poveo diskusiju oko toga i sigurno rekao da je on bolji.
Ko je u bendu favorit među devojkama, koga najviše vole? – Dobro je pitanje… (duga pauza). Najverovatnije Džoš, ipak je on “lead singer”.
Kada ste postali slavni, da li ste se na neki način odužili vašoj komšinici Gretni Van Fleet koja vam je “pozajmila” ime. – U kontaktu smo sa gospođom Gretnom i čitava porodica Van Fleet bila je gost na našem koncertu koji smo održali kada smo poslednji put bili kod kuće. Ona je naš veliki fan i izuzuetno je poštujemo.
Imali ste poslednjih godina priliku da upoznate brojne slavne muzičare. Ko je od njih ostavio najsnažniji utisak na vas? – Osoba koja nas je potpuno oduševila bio je Elton Džonn. On je ostavio takvo veliko muzičko nasleđe i mislim da je zbog toga poseban, zbog svih tih pesama koje smo slušali dok smo odrastali i on nas je inspirisao i uticao na nas. Nismo ni sanjali da ćemo se sresti sa njim ikada, a kamoli sarađivati. To je za nas bio pravi šok. Imali smo priliku da zajedno izvedemo nekoliko pesama – on je svirao naše pesme, mi njegove i to je za nas bila velika čast. Za mene lično on je najimpresivniji muzičar kojeg sam imao prilike da upoznam.
[infobox title=’Stare duše…’]
Greta Van Fleet/Photo: facebook@gretavanfleet
Da li ponekad imate osećaj da u vama stanuju neke mnogo starije duše, koje su prošle kroz stvari kroz koje vi još niste stigli jer ste previše mladi, a ipak su nekako tu, u vašim pesmama? – Dopada mi se to tumačenje (smeh). Ponekad, da bi muzika evoluirala i išla napred, morate se okrenuti u prošlost da bi naučili neke lekcije koje su tamo ostavljene da bismo mogli da ih savladamo. Čini mi se da samo tako možemo da idemo napred. Tako da… ima smisla to što ste pitali. [/infobox]
Koji savet biste mogli da date nekim drugim klincima koji upravo sada sviraju u nekoj maloj garaži i sanjaju velike snove? – Prvo – već su na pravom putu jer sviraju i stvaraju muziku, odatle sve počinje. Sve je u ambiciji osobe koja uzme instument kako bi se izrazila, a to se uglavnom dešava po garažama i potrebno je biti uporan kako bi se evoluiralo i kako bi tokom vremena taj glas postao snažniji, a muzičari jači. Moj savet je da treba biti uporan, jer je upornost ono što je najvažnije. Onda dođe trenuak kada poruka i muzika prerastu prostor garaže i počnu da se šire među ljudima.
Da li su društvene mreže pravo sredstvo za promociju kvaliteta. Muzičkog ili bilo kog drugog? – Verujem da je sve to alat koji svakome pruža podjednaku mogućnost da ga iskoristi za oglašavanje onoga što radi. I pretpostavljam da to jeste važno. Ali muzika se najbolje širi individualnim izvođenjem. To je mnogo važnije od društvenog umrežavanja.
Konačno, naše trademark pitanje… Šta ćete biti kad porastete? – Mislim da ćemo “kad porastemo” i dalje pisati, kreirati i svirati muziku onako kako želimo, širiti poruku ljubavi, mira i jedinstva – i da ćemo to činiti na što više mesta na svetu. Ako uspemo u tome. A verujem da hoćemo.
Thievery Corporation odžao je koncert za u Beogradu u petak, 26. juna na Tašu. I to koncert za pamćenje koji je trajao skoro dva i po sata, a publiku za ono što sledi pripremio je sjajni Marko Louis.
Thievery Corparation je bend koji su osnovali Rob Garza i Erik Hilton i predstavlja možda i žanrovski najraznovrsniji bend na svetu. U njihovoj muzici može se naići na elemente trip hopa, daba, esid džeza, regea, indijske muzike, muzike sa Bliskog istoka, bosa nove, downtempa, elektronike, hip hopa.. Tekstove pišu na više svetskih jezika ali neretko to budu i samo instrumentali koji i najpasivnijeg čoveka teraju na “mrdanje kukova”. Oko ovog, sada već kultnog benda, rađaju se konstantni mitovi i legende i nijednog posetioca koncerta ne ostavljaju ravnodušnim.
Prvi put sam ih čuo na Arsenal festu pre dve godine i od tada za mene predstavljaju jedan od vrhunaca muzičkoj doživljaja.
Marko Louis/ Photo: AleX
Atmosferu na Tašmajdanu zagrejao je Marko Louis, verovatno najbolji mogući izbor za predgrupu Thievery Corporation.
Publici je predstavio, između ostalih i svoje najveće hitove “Raj za avanturiste”, “Shine On Me” i “Pada noć”, a ona ga je nagradila pevanjem i aplauzima.
Photo: AleX
Marko Louis/ Photo: AleX
Photo: AleX
Marko Louis/ Photo: AleX
Marko Louis/ Photo: AleX
Marko Louis/ Photo: AleX
Garza je u najavi koncerta rekao da publika u Beogradu ne treba da očekuje “chill out” bend već da budu pripremljeni za ogromnu količinu energije svojstvenu Thievery Corporationu. Tako je i bilo, to može da potvrdi svako ko je bio na koncertu, a bilo je neverovatnih osam hiljada ljudi!Photo: AleX
Oko 21:30 na bini se pojavio Thievery i svirku započeo na sebi karakterističan način, jednim od svojih fantastičnih instrumentala u kojem se pre svega izdvajao zvuk sitara. Koliki žanrovski spektar ovaj bend može da pokrije možda najbolje pokazuje činjenica da imaju čak pet potpumo različitih i specifičnih vokala.
“Okidač” za vrhunac oduševljenja bio je trenutak kada se sa bine začula pesma “Until the morning”, a zatim i “Amerimacka”. Takođe, snažan utisak ostavio je basista benda Ashish Vyas čija je neverovatna energija plenila i koji nije prestao da igra i šeta po bini od prvih taktova pa sve do kraja koncerta.
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Posle prvog povlačenja sa bine i ovacija koje su usledile, bend se vratio i odsvirao još jedan čitav set pesama koji je završen numerom “Richest Man in Babylon” sa istoimenog albuma.
Od prvog pa sve do poslednjeg trenutka publika je plesala u ritmu ambijentalne i rege muzike, a Thievery Corporation je uspeo u nečemu što malo kome pođe za rukom. Probudio je najiskrenije emocije svima prisutnima, pokrenuo ih na ples i smeh. Zagrljaji i poljupci su bili svuda, a u vazduhu su se osećali sreća, mir i ljubav. Doduše, malo pomešana sa mirisom koji prati rege koncerte.
A što se tiče Thieverya… ni oni nisu krili oduševljenje time kako su prihvaćeni od strane naše publike. Našli smo se…
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Thievery Corporation/ Photo: AleX
Ono po čemu je ovaj koncert bio takođe karakterističan jeste to da su prvi put na jednom velikom koncertu u upotrebi bile trajne plastične čaše.
Pri kupovini pića kupovala se čaša sa logoom benda, za sto dinara koje su posetioci mogli da refundiraju na kraju koncerta.