Max Juričić je tokom više od četiri decenije prošao kroz Azru, Film, Vještice, Le Cinema i još nekoliko muzičkih života, ali je sa Ljetnim Kinom pronašao prostor u kojem, kako kaže, može da svira šta hoće, kako hoće i dobrim delom gde hoće.
Beogradska publika moći će ponovo da ga čuje 25. septembra u BitefArtCafe klubu, gde Ljetno Kino stiže sa svojim spojem mediteranskog senzibiliteta, akustičnog zvuka i pesama koje u njihovim aranžmanima dobijaju sasvim drugačiji oblik.
Priča veća od života… Max Juričić novim singlom najavio album “Sunčana strana Mjeseca 2”
Priča tog benda počela je pre 17 godina na Braču. Ljetno Kino je nastalo kao trio osmišljen za svirke po uvalama i ostrvima do kojih je sa kompletnom rok opremom teško stići. Upravo je taj minimalizam, kaže Juričić, odredio njihov zvuk. Kasnije je koncept prerastao u veću postavu sa Vladom Divljanom, koji je njihovu muziku nazvao “akustičnim punkom”.

Saradnja sa Divljanom ostala je jedno od najvažnijih poglavlja Juričićeve karijere.
– Suradnja s Vladom mi je najdraži i najopušteniji dio karijere. Okupio sam veliki bend koji se radovao svakom susretu s Vladom i tako radosno se i sviralo i putovalo i snimalo. Kad je otišao, stigla je tuga, a u tuzi nam je ostavio uspomenu na veselje.
Poseban gost koncerta biće njegov sin Rok Juričić, glumac i pevač, koji će izvesti nekoliko pesama koje je Ljetno Kino snimilo sa Vladom Divljanom. U aktuelnoj postavi benda su i braća Bernabe Romero na violini i Manu Romero na bubnju, kao i Stane Kovačić na violončelu.
Hej druže kako si… Plesač sporog stepa, bend Maxa Juričića, posvetio pesmu prijatelju Vladi Divljanu
Juričić kaže da Ljetno Kino bira upravo one pesme koje mogu da “okrenu naglavačke”, odnosno da im daju novi karakter i naprave ih svojim.
– Ima trenutaka kada se poklope vrijeme, mjesto i pjesma pa ti to uđe pod kožu i to postane tvoja muzika. Neke pjesme koje su mene pukle u različitim fazama života, a koje se mogu okrenuti naglavačke, sviram s Ljetnim Kinom.

A posle više od četiri decenije u muzici, njegov odnos prema bendovima nije se promenio mnogo.
– Osamdesetih smo se furali na bolju budućnost i nismo kužili da je najbolje iza nas, a danas je mladom muzičaru u startu sve jasno. Imati dobar bend i dalje mi se čini najbolji čamac za spasavanje od ružne stvarnosti.
Za klupske svirke, međutim, ima još jednostavniju formulu:
– Ako te potrefilo da sviraš klubove, a ne arene, veća je šansa da u ovom poslu ostaneš normalan.

