Branimir Džoni Štulić objavio na svom scribd nalogu novi tekst. što je odmah izazvalo veliku pažnju i dalje brojnih njegovih fanova, ali i onih koji smatraju da je legendarni muzičar “proplupao”.
U svakom slučaju njegove objave su uvek posebne i valja ih pročitati, šta god ko o njemu mislio. Jer, mnogo puta se pokazao da je bio u pravu… Ovog puta, Džoni je komentarisao podkast “Sunčana strana Filigranskih pločnika”.
Objavu prenosimo u celosti:
NEŠTO POVODOM SUNČANE STRANE FILIGRANSKIH PLOČNIKA
I tako mi je zaključiti ovu eulogiju
(hvalu, pohvalu, pričest, posmrtno slovo) primerom iz
Odiseje, naime, Banovićka je čista Kirka
(sem lepog pevanja, jer glas joj ide uz metlu, kao
veštici), i ne pripaziš li, časkom će te u svinju
pretvoriti, a onda ti je samo boga moliti
da se neki junak pojavi koji će je pritisnuti
da te oslobodi i ponovo u ljudsko obličje
povrati. Ipak neće biti lako naviku otresti.
Ko si, otkle si? Đe ti je grad, đe roditelji? Ma sve me
čudo drži što te ovaj napitak opčinio nije,
jer nijedan čovek još tome napitku ne odolje,
pošto ga popi i kroz zubnu ogradu pusti. Ne da se
um u grudma tvojim ničim zavesti. Jamačno si ti
Odisej prometni za koga mi vazda beše kaziva
zlatnoštapni Argoubica kako će iz Troje amo
u crnoj lađi doći. Nego, turider mač u korice
svoje, pa onda pođmo zajedno u ponjave moje,
da bi ležeći na njima ljubljeњu pristupili i
jedno se u drugo nezasićenim guštom uzdali.
O Kirka, kako možeš tražiti blag da ti budem,
kad mi jarane u dvorima pretvori u krmke,
a sad me ođe držiš, lukavstvo smišljaš veleć da
u ložnicu idem i na tvoj se popnem krevet, da
mi naudiš nagu, moju rabeć muškost i snagu.
Tako rekoh, a Kirka napolje iz sobe istrči,
držeći šibu u ruci, ona svinjcu vrata otvori,
i vanka ih prascima devetacima slične istera.
Tako oni pred njom stajahu, a ona između њih
idući svakoga od njih drugom vradžbinom namaže.
Džoni Štulić reagovao na doštampavanje albuma “Ravno do dna”: Kad te je*u, a ti barem uživaj…
Tad im čekinje s udova polete, koje im stvori
pogubna vradžbina prva, što dade im gospođa Kirka,
opet postanu љudi, doduše mlađahniji nego su
bili, ali puno lepši i veći za viđeti. Odmah
me prepoznaju i svaki mi ruku stisne. Od živog
plača se tresahu, oko njih dvori užasno ječahu…
Ima neki američki film, Frenk Sinatra glumi u
njemu mornara, radnja se događa dan pre napada
na Perl Harbor, dakle, noć pre toga napada, u subotu,
mornar dobiva voljno, pođe u mesto na provod,
sretne kurvu, provedu noć skupa, i sledećeg jutra
vrati se na brod taman da ga napad zatekne, tu on
pogine, a ona to jedva dočeka da postane
svetica i da promenivši adresu izađe iz
posla. Navedoh tu priču da predočim kako se to
događa u stvarnom životu, i pogotovo da se
obranim od svih tih koji se diče time da sam im
napravio pesmu – da me nisu sreli ne bi ni znali
da postoje. A može li se kriviti mladog mornara
što stupi na kopno protegnuti noge? Uostalom,
to mu je i dužnost bila, da ne zakržlja, jer kako će,
bude li oduzet, uspešno braniti tatkovinu?
Odslušah na glasovalnom Jamatu tu najavljenu
Sunčanu stranu Filigranskih pločnika, to jest skromnu
četverosatnu emisiju o Azri u kojoj su
sudjelovali Banovićka i Lajner, kao pozvani,
dok se Marino Pelajić odvaži na kratki posjet
u svojoj režiji, a telefonom se oglašavahu
Hrnjak i Dino Šaran. Najavljena kao istinska
svjedokinja zbivanja, Banovićka ne samo zadrži
sve prethodne laži, nego ih i dobrano podupla
novim delirijum tremensima. Uzevši u obzir
da s raspadom i stradanjem društva propadaju i
društvene ustanove – starački domovi, ludnice
i sirotišta – ne čudi što štićenici bauljaju
ulicama, posjećujući Jamat u srcu grada.
Štulić se ponovo javio da “sve lepo objasni”: Moja muzika je bila 100% moja, Leiner i Hrnjak su samo dolazili na gotovo – kao stare frajle
Voditelj tê emisije bješe gazda tog radija,
Emil Tedeski, novopečeni magnat i poduzetnik
i drugi najbogatiji čovjek Hrvatske (nije mi
jasno kako, ali budući je sve moguće, samo se
križam i ne sumnjam nimalo), koji me nazove prije
koju godinu poradi intervjua, ali mu rekoh,
“ča ti to triba,” pa ništa od toga ne bi, međutim,
on taj razgovor usnimi i pusti par odlomaka
koji se u dotičnoj emisiji pokažu najbolji.
I vuk sit i sve ovce na broju, nije li? Ipak ne
odolih pomisliti: vodiš li i svoj biznis, kao što
vodiš emisiju, jao si ga Atlantik Grupi, pa
i Trilaterali, čiji si član, boga ti. Pjesme pak
puštahu u skupinama po tri, tako da se srećom
manje pričalo nego slušalo, ali, u drugu ruku,
koristiše gramofonske ploče zbog izvornog zvuka,
pa to samo potvrdi dojam da su Glavan i Vrdoljak
bili u ocjenama mojih glazbenih pregnuća točni
proroci i vidioci dobrano prije svog vremena.
Osobno bjeh par puta toliko lažima izazvan,
a i nekolicinom omrznutih pjesama (svirahu
četrdeset četiri u toj emisiji), da bijah
na rubu toga njih nazvati i javno upitati,
“vidite li etiketu na sredini ploče oko
rupice, i što to na njoj piše” (da je zabranjena
radiodifuzija), ali se nekako obuzdah.
Otkrivena bista Branimira Štulića u Zagrebu, naravno da se javio Džoni: Kanibali seciraju mene, a misle na sebe…
Također, razbjesni me voditeljev sud kako su mi
pjesme kulturno dobro, te bih ga sigurno pozvao
da svoje poduzetništvo i bogatstvo preda isto
tako javnosti u ruke, da ga krmče kako im se
digne, a da njega zauzvrat otpošalju u gulag
na prevaspitavanje. No ustegne me meko srce.
A ovamo Pelajić iznese par točnih zapažanja,
iskreno svjedočeći, kanda na sudu: da imadoh
preko pedeset gotovih pjesama; da sam izgledao
(njemu, svježem brucošu) kao šezdesetogodišnjak,
imajući brkove i bradu (samo brkove); i
da su on i Juričić pjevali prateće vokale
na A šta da radim (zaboravivši reći i na prvom
albumu, dodatno Džimiju Matešiću iz potonje
Plave trave zaborava); kao i da očigledno,
sudeći po tome, ostadosmo u dobrim odnosima;
te da posjeduje neku snimku Azrinog nastupa s
Poletovog koncerta u Maloj sportskoj koju mrzi
poslušati (u čemu se s njim savršeno slažem).
Kaza da poslije tih pratećih vokala više nije
pratio što se (sa mnom) zbiva. Udo Barakuda, zbilja.
Lajner na pitanje, gaji li gorki okus (po imenu
pjesme) spram mene, gorko reče da sve stupnjeve prođe,
od Grofa do Kanibala (Rim daje, Rim uzima, čoče).
Hrnjak se ovog puta ne pohvali da su basevi
njegovi, dapače, Lajner izreče nešto u smislu
da nijesam znao svirati bubnjeve, ali da sam
Miši pokazivao na gitari bas linije. Šaran
iz Letu štuke dobro započne i poentira da sam
titoista, ali (budući je najviše govorio)
onda zastrani kod dijalektičkog materijalizma,
kao i kod folk utjecaja Dilana na mene, što je
da pukneš od smijeha, ako već ne da i ostaneš
bez daha. Bogumil ga načisto prekrdaši, vala!
Inače, tu se izrekla hrpa svakojakih tračeva
i besmislica, od voditeljskog nazivanja raznih
postava nultim, pa do mojeg odlaska, ili rađe
bijega zbog kritičara, u čemu je prednjačila
Kirka Banovićka koja je, naprosto, coprnica
čudovišna, a mimo toga patološka lažljivica.
No kad je pitaju gaji li i ona gorki okus,
pravda se da nema za to vremena, što je očito,
jer ne silazi s dalekovidnih i krugovalnih
o meni emisija, i to višesatnih, za što prima
hvalu od svojih snishodljivih vještičjih podanika.
I kako samo laže da je većina publike u
Kulušiću bila ženska, kad se na skandiranju čuje
muška, a tek da su bacale odjeću na binu – što se
nikad nije dogodilo. A o Meri Cetinić ne znam
ništa – da nju Ante pošalje u izvidnicu – pošto
Cetinić osamdeset prve nije bio u igri,
ali jest dvije godine potom – to mi je vajno da
vajnije ne može biti. Kakav je to izopačeni
um, tâ Kirka Banović! I također, nikad je nisam
vodio na snimanje Filigranskih pločnika; a za
Ninu Palinkaš je čula, pa je koristi kao dokaz
svoje prisnosti sa mnom – da je svuda bila i da mi
nije s nježnika silazila – premda koristih druge
u tê svrhe. Ona je čisti provokator koji u
moje ime skreće vodu na pogrešnu vodenicu;
niti se “punjena ptica” odnosilo na Tita, jer,
rekosmo, uvijek se oslanjah na Tita; niti se
Pavel odnosilo na Koču Popovića – vidi se
ko joj daje upute što da priča; niti je sa mnom
bila pri nastanku tê fotografije kod Džamije s
Filigranskih pločnika; a kamoli da se – neko pamti
svaki tren u godini – odnosilo na nju, to jest da je
ona tâ, bože sačuvaj! To su Dvori od Žada, ako
već ne i CIA. Ono što je dobro primijećeno
sa Srpkinjama, na primjer, Davorjankom i Jovankom,
Titovim družicama, je da obje bjehu nesnosne
svima oko Jože (jednodušno ih držahu zlim i
posesivnim ženama). Davorjanku, na primjer, htjedoše,
barem u Drvaru, zarad histerije upucati,
a Jovanka bi, obrnuto, poželjela u miru
sve oko sebe streljati. Kad se radi o moći i
vlasti, Srpkinje su i lavice i tigrice, jer se
milošću božjom vide kao pomazane kraljice
– za razliku od Kardeljeve Pepce koju svi listom
navođahu kao primjer dobre i čestite žene.
Štulić o svojoj bivšoj ljubavi: Pjesme sam sebi i za svoje potrebe radio, a ona je slučajno u kadar upala…
Sredinom sedamdesetih je Jovanka svu poslugu
istjerala, tako da je sâm načelnik bezbjednosti
spremao jela, ili su ih donosili iz obližnjih
ustanova; a jednom je Tiletu u biljarnici
pozlilo, te se na pod srušio i tri sata na njemu
proveo, a da niko za to nije znao, budući
Jovanka nije beknula – umalo da ko Staljin krepa.
Na Desetom kongresu, kad je Centralni komitet s
Jožom na čelu burnim pljeskom izabran, začuje se,
kad pljesak utihne, plač i lelek s mjesta đe Jovanka
sjeđaše, pa kongres, misleć da se o radosnim suzama
radi, gromotnim tapšanjem i to pozdravi, međutim,
pokaza se da je to zato što je nisu izabrali.
Zmije u crvenom opel “kadetu” i druge priče najveće ljubavi Džonija Štuliča…
Niti je ritam sekcija išta više od nje znala:
kod Mlinarića bješe ovakav postupak snimanja.
Budući se radilo o osmokanalnom studiju,
prvo se bubnjevi na dva kanala snimahu, te bih
odsviravši pjesmu s Lajnerom snimio i gitaru;
zatim bi on, ako ne bi bilo vokala, odlazio,
a ja bih nadodao drugu gitaru, pa onda bas,
našto bi i Hrnjak odlazio (uglavnom je tako
bilo, ali ne uvijek). Ja bih ostao i pjevao,
ili sola svirao, ili sa Sedakom radio,
ili miksao. Otud oni, van svojih dionica,
ništa ne znaju. Zato Hrnjak nema pojma u koje
dane je sniman Kulušić – to nije bio četvrti
dan, četvrtak, nego utorak i srijeda. I nije
bilo dogovoreno pet nastupa, već čitav tjedan,
ali Kulušić je za svaki slučaj (pokaže li se
kojim čudom moj prijedlog neuspješan) stavio
na plakate besplatnu Muzičku slušaonicu preko
vikenda. Ja sam posao oko svoje Azre vodio,
i niko drugi, osobito u Zagrebu, dok su mi
zastupnici vršioca dužnosti menadžera vanka
nastupe ugovarali. Ostali bi znali o tome
onoliko koliko bih nalazio shodno za reći.
Što se tiče Sedaka–Benčića, on je neosporno
obogatio ploču (najbolji glazbenik kojeg sam
ikada susreo), za što je najviše zaslužan Truli
koji ga je stalno meni preporučivao. Uzgred,
ko god je sa mnom svirao, najbolje bi u karijeri
odsvirao. Razlog? O dobrom se može sveđ dobro. Za tog
četverotjednog snimanja Pločnika, obojica ga,
Lajner i Hrnjak, viđeše samo jednom: Hrnjak prilikom
snimanja pjesme 32–956, a Lajner moguće
prigodom Kao ti i ja, mada nijesam siguran.
Većinu tih pjesama oko Pločnika (bezmalo sve)
imadoh otprije (nekima promijenih tekst), ali
otkako bijahu lakšeg tempa i ugođaja, nisu
bile predviđene za žive nastupe, već upravo
za ploču, i to poslednju, budući se vrijeme tê
postave bližilo kraju – odredih takvu satnicu.
Kirka Banovićka ništa o tome ne zna, što je ne
priječi da tim življe o neznanom laprda, jasno,
uz vještičji kikot ča joj otvara sva vrata, ili,
bolje rečeno, ona mene zloupotrebljava da
navuče prolaznike da joj uniđu stan, a onda,
zna se – dobivaju čekinje i odlaze u svinjce – san.
Velim to zato da kasnije ne bude kukanja, kao
– nije imao ko da nam kaže. No jednom predaleko
ode, spomenuvši oltar, ali brzo se ispravi,
jer sjeti se da je ni vjenčanje u crkvi od razvoda
ne spasi. Ta i kako bi, kad joj ništa nije sveto,
boga ti. A tek da mnjah kupiti kuću da bih s njom
familiju zasnovao (ni u ludilu), đe bi se
ona za me brinula i po potrebi me vozila,
kad i tu zamjenu s Husom (Lespolka i pojačalo
za starog Mercedesa) obavih samo zbog divotnih
kožnih sjedišta na kojima namjeravah, zatreba li,
prespavati, ako se, jer takav mi bješe posao,
nađem na ulici. A voziti sam znao, i to sasvim
dobro, ali satnica nastupa mi nije dopuštala
polaganje vozačkog ispita, bolje rečeno, nikad
nisam znao što donosi sutra, a kamoli da li ću
prditi u prašinu na istom mjestu još godinu
dana. I, uostalom, što će mi dozvole i kola,
kad su mi taksiji na svakom koraku. Što manje
s okolinom imaš, tim bolje živiš u sevdahu.
Moja roba, moj dućan… Branimir Džoni Štulić o lažima, krađi, karijeri i dugovima povodom reizdanja albuma “Ravno do dna”
Niti se ikome u ruke dajem, budući pjesnik
(barem za ovu priliku) nosi sve svoje sa sobom.
A sad mi je nešto reći o mojim, sukladno Lajneru,
producentskim sposobnostima vrijednim pokušaja.
Prvo, ja sam pristupao snimanjima kod Trulog na
kredit, znači na svoj rizik, đe bi se snimanje platilo
po obavljenom poslu, tako da se radilo u fušu,
drugim riječima, bijah podstanar i ništa oko
toga nisam mogao. Za snimanja Sunčane strane
u studiju je bio neki krš od bubnjeva (što se
čuje), kao i jedno malo desetvatno pojačalce,
pa je moćni sastav radio samo s deset posto
snage u poredbi sa živim nastupima (zbog jednog
sobička bend nije mogao zajedno punom parom
zasvirati), nadalje, jedino pojačalo (moje)
u sastavu bješe riknulo još prije prvog albuma,
a budući se stalno sviralo (svako selo imade
dva pojačala i bubnjeve), do ljetne se turneje,
osamdeset prve, ništa od opreme nije steklo.
Drugo, Truli je bio upravo nojsgejtove kupio
(uređaje protiv šuma), pa je na meni pokuse
vršio, uništivši mi zvuk (stanjiv ga i izoštriv),
ktome usnimi me u kontrafazi (sem dvije pjesme
koje snimi Petko Kantardžijev, inače, izvrstan
snimatelj). Kad sam Trulom rekao: “Kako si mogao
napraviti kontrafazu,” on mi pokaza na pult i
zavapi: “Pogleč kolko tu ima dugmadi! Kaj da delam?
Da prdnem u njih?” I tako to konča. Na svom vokmenu
nisam mogao čuti kontrafazu, jer se to kuži
jedino pri mono sviranju. No Pločnici su uspjeli.
Džoni Štulić pronašao novu platformu za svoju muziku… za sada, tu su koncerti iz Beograda ’81, Zagreba ’87. i Banjaluke ’90.
Međutim, i tog vokmena sam kupio tek poslije
završenog snimanja; i baš to mi je zadavalo
najveću teškoću za cijelo vrijeme mog boravka
u tim krajevima, naime, nijesam imao ni
prostora ni mogućnosti čuti o čemu se, zapravo,
tu radi. Živjeh bezmalo na ulici. Otud i ti
partizanski proboji; ktome je i fuš omiljen u
regiji, toliko da to prosto nije za vjerovati.
A Pločnici su uspjeli zato što Truli napokon
dođe k sebi, doduše, krš od bubnja je i dalje
postojao, ali obogaćen roto–tomovima,
dok ovamo bude odlična pedesetvatna Voksova
glava (tada smo već imali svoju opremu, ali
pred kraj se više nikom nije dalo zajebavati).
Ipak, najsmješnije od svega je (moramo shvatiti
da sam, osim prvog albuma, sve ostale albume
sredio na svoj poticaj – trošak se podrazumijeva,
jer i prvi album rezah u Njemačkoj od svog novca,
posudivši i vrativši tisuću maraka – koristeć
uspjeh i primoravajući Jugoton na objavu,
budući sam sprovodio kulturnu revoluciju)
da nevoljnog Škaricu (ča do tog času izda pet ploča
u deset mjeseci), premda mu pade sjekira u med,
tek Kao ti i ja otopli i na objavu albuma
privoli. Toliko je glazbeno i poslovno stručan
bio da je tek s Karanom zvijezde dosegnuo.
Otuda se medijski filistri zahvaljuju svima
i svakome, kao, na primjer, Kirki Banović, za ino
postojanje i plemenito poslanje. Kaže se da
svak po sebi svijet sudi, ili barem daje znanje
na ravnanje. Međutim, kad se pomiješaju visoko
i nisko, onda se klin klinom izbija, i opet smo
tamo đe smo, hoću reći, kako se oni samo dobro
furaju, pa to nije normalno. Jednom zgodom mi se
Sedak požali, osamdesetih, da za sviranje dobi
samo tristo maraka po pjesmi – ja ni centa, bejbi.
A ovamo Kirka Banović, gostujući u Rijeci,
ustvrdi da se na nju ljutim zato što nisam dobio
poglavlje u njezinoj bljuvotini (knjizi), premda me
razbacanog imade, i da je o meni nastojala
pisati samo dobro (i priznavši da je toga bilo).
Svejedno, kad se sluša (ili čita) ne samo nju, već
i, na primjer, Hrvoja Horvata (ča se žali da je
politički nekorektno viđeti u njemu Srboja
Srbića, unatoč tome što je uhvaćen s gaćama
na koljenima u lažima), ispada da bez Stidljive
ljubičice, Trobecovih krušnih peći, Smisla mašte
i još milion takvih genijalaca ne bi bilo
ni Novog vala, doduše, Srboje je nešto skromniji
(pošto ima električnu gitaru, pa naslućuje
odnos veličina ili pravo stanje stvari), ali
Kirka Banović skroz pređe na mi, bezmalo postade
Prva mama iz Afrike od koje poteknu sve rase
(na redaljci, dabome, jer kako bi moglo drukčije).
Ipak Banovićka ne sustaje. I dalje jezdi
pustinjskim krajolicima bivše Juge, te se
i na Raškim duhovnim svečanostima nađe
s Kronikom srećne prilike. Ovaj put uz Petra
Janjatovića kao sugovornika. Našlo se
dvoje mladih i se zemali. A početkom rujna
ima susret s Desetom gimnazijom. Zapravo,
na sceni bi se trebala zvat Boleslava, što je
ljupka skraćenica od bolesno lažljiva glava.
Džoni Štulić u svom elementu… Pročitajte njegovu novu tezu o “Istočnim i Zapadnim Srbima”
Ona je, u suštini, ciganka koja gata iz
kafinog taloga, a tako se i oblači, sve
u žarkim bojama, osobito kad posjećuje
Srbiju, kanda je dobro izučila duševnost
tih krajeva, ili je neko savjetuje što da
na se navlači, premda mislim da je tu drečavost
genetički naslijedila. Šteta što Perikla
više nema. Možda bi mu povjerovala, čuvši
kako babama ne pristoji mirisanje, vala!
Čerge pokraj nje idu, prazna duša tiho jeca,
ostala je samo prazna čaša – i dva propala
braka – srca koga slomi bol čemernog života.
Gatara, dakle, koja prodaje maglu guskama
u magli, kao što i zamrzivači nalaze
primjenu kod Eskima. Međutim, uklapa se u
sjajno ozračje bijelodugmetovskih propalih
balerina i kreštavih za pogrebe trubača.
zrasla si tulipan među ružama
hodala objema lijevim nogama
pritom se grinceka nerado odrekla
muži od zanata trgali ti vrata
bila si kak vrana među pajceki
vehni sad fijola a ne kao ranije
vlasi kak vrba tužno se rasule
A Kronika srećne prilike je toliko vjerno
opisana, koliko se i njene zrele usne,
debelim karminom našminkane, razlikuju od
blijedih i beskrvnih usana hude spodobe.
Izvor: Youtube.com@PETROVICPETAR/community/scribd.com/Azra Music)
