Branimir Džoni Štulić reagovao je na najavu Croatie Records da će doštampati tiraž kultnog albuma “Ravno do dna” njegove grupe Azra.
Njegovu reakciju, bez skraćenja i intervencija, prenosimo sa portala ravnododna.com.
Moje, još iz Juge opljačkano, legalizuju zaklinjući se u prava autora i privatnog vlasništva, a ‘Ravno do dna’ se objavljuje najviše zato da se Babogredac potpiše kao snimatelj albuma, premda ni novčana dobit nije zanemariva, jer, vele, kad te jebu, a ti barem uživaj.
Prije dvije godine sam rekao da Krorek prodaje daleko više nego što prikazuje, a ovo doštampavanje Azrinog albuma „Ravno do dna” je potvrda.
Džoni Štulić pokrenuo svoju radio stanicu?
Ukratko, do ’84., odnosno mog odlaska, sam nadgledao prodaju, međutim, odmah po mom odlasku, po naputcima iz inostranstva (naučili je mrski jebci kako se to radi), stali su moje naklade pripisivati sarajevskim sastavima, Zabranjenom pušenju, Crvenoj jabuci, Plavom orkestru i Nervoznom poštaru, i to zbog dvostruke namjene: da pridobiju Bosnu do Drine na svoju stranu; i da uštede na procentima (jer imali su daleko manje procente od mene), te da se tako moje naklade prikažu ništavnima, a njima olakša pljačka beznačajnog umjetnika (na moje čuđenje kako je to moguće, kad sam jedini ja svirao u to vrijeme po čitavoj Jugi i k tome bez ikakve reklame, odgovor je bio: „Pa znaš, neki bolje sviraju, a neki se slušaju.”)
Nije nego. A jednom sam zgodom ’88. naletio u Jugotonu na puna kolica „Zadovoljštine” koja su negdje išla, međutim, toga nije bilo u papirima; kao što bih i na kazetama, kad su ploče i kazete isto koštale, a kazete se triput bolje prodavale, od tih kazeta dobivao pet puta manje tantijeme, znači čimbenik petnaest koji je punio njihove kofere.
Krajem ove godine će biti pune 44 godine da Jugoton/Krorek tako postupa, uz sve to što je tapija na izdavanje samo šest mjeseci vrijedila, i to u Jugi koju su srušili i koje više nema; to je, dakle, razlog „Imovinskog rata” – da šestomjesečnu tapiju proglase doživotnom stečevinom, i da moje, još iz Juge opljačkano, legalizuju u novim okolnostima (izbacivši moj kopirajt i stavivši svoj), a sve to zaklinjući se u prava autora i privatnog vlasništva.
Štulić se ponovo javio da “sve lepo objasni”: Moja muzika je bila 100% moja, Leiner i Hrnjak su samo dolazili na gotovo – kao stare frajle
Povijest se ne može izbjeći – u smislu ako laže koza, ne laže rog – pa zato engleski jezik ima riječ: „avarice”.
Ja sam prije deset godina pokušao s dvojicom advokata konačno i miroljubivo razriješiti spor, i dao sam Kroreku zadnju ponudu: da prelazim preko svih potraživanja (radi se o milijardi s kamatama), ali da mi se vrate moje krpice i da se zaboravimo na vijeke vjekova – što su oni s gnušanjem odbili (kao najkrvoločniji otimači i razbojnici), te stoga nemojte kriviti mladog vojnika za posljedice.
Inače, ti advokati su u roku „24 sata” postali Krorekovi advokati, govoreći mi da zaboravim svoja potraživanja (jer sve je popapala maca), ali da se prebacim na prihode od izvođenja po radijima, dakle, ustavne smjernice hrvatske glazbene industrije (koja, uzgred, počiva na meni, a ne na Bregi, ili pak na crnogorskom Arsenu), ča je labirint klasične lopovske piramide u kojoj su razna udruženja samo uredi jedne te iste službe za izvlačenje sredstava (i to trzajem janjećeg repa).
Otkrivena bista Branimira Štulića u Zagrebu, naravno da se javio Džoni: Kanibali seciraju mene, a misle na sebe…
Kad kažem Babogredac mislim i na Škaricu koji ga je isturio umjesto sebe, kao što su i njega isturili umjesto drugih, i koji živi u vili od mojih novaca na ženino ime, kao što je i Pađen kupio kuću od mojih zamrznutih sredstava – poslije pet godina nepodignute prinadležnosti idu državi, pa su našli kako je bolje da histerična trojajčana starleta Pađen kupi kuću od njih, a da im zauzvrat popuši, odnosno bude na usluzi, zatreba li, kao i svi ostali. Inače tâ nepodignuta novčana sredstva su osnov svojevremene Baréove opaske (uz prš, mrš, trš, krš) kako želim uništiti hrvatsku glazbenu industriju, jer lucidno shvati da bez mojih pjesama dotična može poljubiti prašinu.
U zločinačkoj državi pravda je zločin – zato su se, uostalom, i borili. „Ravno do dna” se objavljuje najviše zato da se Babogredac potpiše kao snimatelj, premda ni novčana dobit nije zanemarljiva, jer, vele, kad te jebu, a ti barem uživaj. To je, inače, jedan te isti, moj master – za novi je potrebno novo miksanje, što je, inače, moj posao, pogotovo jer sam tê dvadeset četiri kanalne trake kupio i pohranio kod Škaleca (to su teške trake i nisam ih mogao nositi sa sobom prilikom sviranja, jer sam u Jugi gostovao, živjeći bezmalo na ulici, a onda me je rat preduhitrio).
Štulić o svojoj bivšoj ljubavi: Pjesme sam sebi i za svoje potrebe radio, a ona je slučajno u kadar upala…
Krorek se uopće ne obazire na ikakve sudske odluke, i s pravom, rekao bih, pošto tâ lopovska piramida omogućuje plate državnim službenicima, pa tako i sucima. Kadija te tuži, kadija ti sudi – nije to od jučer, odnosno gdje burgija ne vrti, para vrti – a nju očigledno ja stvaram (brodogradilišta su odavno zatvorena). Navodim ovo zbog razumijevanja odnosa veličina.
A što se tiče sviranja po radijskim postajama, svaka ploča (na etiketi oko rupice) i kazeta iz mog vremena (a sve su pjesme iz tog vremena) ima napisano da je zabranjeno svako kopiranje i radiodifuzijsko izvođenje, međutim, niko se na to ne obazire, ali ja se toga strogo držim (jer po tim zakonima sam radio i izdavao), i otuda je sviranje mojih pjesama također ilegalno i zabranjeno. Drugim riječima, ja sam u položaju onog gastarbajtera koji, vozeći auto, čuje na radiju kako jedan manijak vozi u kontra smjeru, na što će on s prezirom: „Da jedan, ajde, na hiljade, ba.”
Sa mnom ugovor nikad nisu ni imali, pa im stoga i ne pada na pamet da ga ponovno sklapaju (imajući u vidu da do 1. 1. 2025, po novom zakonu o autorskim pravima, diskografi moraju nanovo sklopiti ugovor s autorima).
