“Skinty Fia” je album koji je vladao top listama u Velikoj Britaniji 2022. godine. Crveni album i proketlstvo jelena, malo ko nije znao o čemu se radi.
Bio je 23. avgust 2024. godine kada su Fontaines D.C. objavili “Romance”. Na svom četvrtom studijskom albumu, oprostili su se sa svojim odlučnim post pankom, zamenivši ga stadionskim alternativnim rokom, uz dozu Y2K nostalgije (onim osećajem ranih dvehiljaditih dok je svet još bio pun očekivanja i energije).
Iznenadna, šarmantna promena, kojom su prihvatili svoju transformaciju u globalne zvezde. Ostavili su iza sebe pabove, krigle, poeziju, surovu radničku klasu. Ipak, onako kako im ime nalaže – nikada nisu zaboravili korene. Post pank koji smo slušali na albumima kao što su “Dogrel” ili “A Hero’s Death” upotpunili su neobičnim spojem brit popa, gotičarske amerikane i alternativnog zvuka devedesetih.

Kriza identiteta ili potpuno planirana igra sa stečenom slavom? Pomalo od oba. Albumom “Romance”, Fontaines D.C. zadržava svoju mračnu stranu, koju u ovom slučaju obogaćuje razigranom nepredvidivošću.
Dakle, 25. jun 2025. godine, za beogradsku publiku, mogao bi da znači ono što su malo starijim generacijama značili rani koncerti Oasisa. Jednako istorijski trenuci za one koji ne znaju šta znači biti tinejdžer u Mančesteru, u zlatno doba.
Međutim, Fontaines D.C. su za svoj prvi beogradski koncert odabrali, verovatno, najtopliji dan novije, zapamćene istorije. Trideset sedam stepeni i beton koji isparava. Onih par stepeni koji nestanu na lokacijama pored reke, kao što je Luka Beograd, gužva je ubrzo nadomestila.

Radni dan, satnica isprogramirana tačno pred kraj smene. Mada je postojala early entry opcija i mada je bilo fanatičnog trčanja ka ogradi odmah po očitavanju karata, čini se da nije bila previše potrebna. U predviđeno vreme bili su tu samo oni sa malo skupljom verzijom istih karata, a iza njih oni preplašeni istim, ujedno preplašeni i pričama koje se šire mesecima unazad – ne postoji baš niko, u krugovima alternativne scene, ko bi se usudio da ovako nešto preskoči.
Jadu Heart nije bio u mogućosti da nastupi. Umesto njih, bio je tu verovatno najbolji domaći lajv bend – Koikoi. Bina je bila taman dovoljno visoka da zakloni sunce, a zalazak je tek počinjao. Gužva je još uvek bila podnošljiva.

Nastupati kao predgrupa za Fontaines D.C. – nerealna situacija i nezamisliva trema. Sasvim je moguće da su članovi benda već imali nabavljene karte (ili realnije, pozivnice) u trenutku prelomnog poziva. Naravno, trema se nije čula, ni osetila. Koikoi zna kako da iznese fenomenalan nastup. Bilo je novih pesama, bio je i onaj zadivljujući vokalni deo na “Putem mimoza” (a treba hrabrosti da se to izvede uživo). Jednocifren broj pesama kasnije, najavljen je kraj.
– Kako to misliš poslednja pesma? – čulo se iz publike. Zasvirali su “Misisipi”. I zaista, ko ih zna, zna da je to po pravilu kraj. Nisu nas slagali.
Vrelina se nije smanjivala. Ni pivo, ni voda, ni bilo koja tečnost više nisu vredeli, sve je postajalo mlako kroz nekoliko minuta (a mlako pivo je strogo zabranjeno na ovakvim dešavanjima, eventualno služi za prosuti po okruženju tokom šutke). Do tog trenutka, dovoljno dugo smo gledali u srce na bini. Isto ono srce sa kavera albuma. Iščekivanje je postajalo neizdrživo.
Dresovi (koliko li je tek bilo toplo u njima), plastične naočare za sunce svih boja i oblika sa što tamnijim staklima, Adidas kao takav. Prepoznatljiva, prećutno ispoštovana, pravila oblačenja. Nije postojalo drugo mesto u Beogradu gde biste sreli takve ljude – svi su već bili u Luci.

– Meni je ovo ostvarenje sna, čuti njih uživo – bila je rečenica za sklapanje prijateljstva. Oduševljenje se širilo, nije moglo da ostane na nivou neizgovorenog. Lista želja je razgovorom rasla, ali Fontaines D.C. su ostali na prvom mestu. Još uvek je bilo nerealno da se kroz par minuta san zaista ostvaruje. Još kad bih čuo IDLES… Jedna po jedna želja, jedna po jedna. Otpevali smo “There She Goes” koja se čula sa razglasa i bilo je vreme…
Uz petnaestak minuta kašnjenja, izgubljena je mogućnost da “Sundowner” bude odsviran uz zalazak (kasnijim tokom setliste, ispostaviće se da neće biti odsviran do kraja). Zasijala su zelena, plava i roze svetla, baš kao pomenuti album kaver. Srce je dobilo svoj kompletan izgled.

Za početak su odabrali “Here’s The Thing”, da odmah razjasne kako stoje stvari. I odjednom, dress code je postao savršeno smislen. Karlosova roze kosa, Grianove naočare, široke pantalone, sve se uklapalo. A iznad svega, stav. Ne trude se da se uklope u žanr, niti da opravdaju Dablin u imenu. Sa tim stavom na bini, možemo klimnemo glavom i da se prepustimo, jer zvuče kao Dablin kakvim ga zamišljamo, bez žanrovske kategorizacije. Oni jesu žanr, sami po sebi.
Grian nam nije dozvolio da mu previše pomognemo sa “Jackie Down The Line”, ali smo kao odgovor na njegov do do do, uzvratili najglasniji la la la. Već sa trećom pesmom, “Boys In The Better Land”, tri momka su se iznenada probila napred, usput sa sobom povukla još nekoliko ljudi i eto beskrajnih šutki do samog kraja.

A u publici, pored klinaca koji proživljavaju istoriju koju, kako zbog godina, tako i zbog geografskog položaja do sada nisu videli, gomila od njih znatno starijih ljudi. Gomila očeva koji nisu prestali da slušaju muziku još devedesetih. Gomila očeva koja ne stoji iza narativa da više nema dobrih bendova. Jer to su Fontaines D.C, tu su da vrate nadu, da nateraju roditelje da još jednom razmisle o stavu prema “današnjoj muzici” kad čuju njihovu pesmu na radiju.
Da obožavamo “Romance”, jasna stvar. Da se oduševljavamo starim pesmama, još jasnije. Bilo je, tu i tamo, komentara Zar samo dve sa “Dogrela”... Najradije, da koncert traje satima.

Ovaj put, nisu radili led ekrani. Jasne poruke, međutim, nisu izostale. Pumpaj, Griane, naizmenično sa Free Palestine! Neka je bar razumeo pola. Nama je sve savršeno jasno.
“When you came into my life”, vrisnuli smo prvi stih pesme “Death Kink”. Grian je ćutao, pustio je da otpevamo umesto njega. Gledao nas je, kao da želi da proveri da li znamo celu strofu. Znali smo, od reči do reči. Na sledećoj, ipak, nismo mogli ni da progovorimo. Zanemeli smo kad smo čuli Konora. Vetar je nosio miris Dunava pomešan sa mirisom prolivenog piva, u par dašaka osveženja. Nije postojao lepši trenutak za “It’s Amazing To Be Young”. Da, zaista je bilo. Kao da na trenutak nismo bili u Beogradu. Bio je to paralelni univerzum, koji je nastao dovoljno daleko da zaboravimo gde smo, koji nestaje čim se iz njihove sanjive atmosfere probudimo prolaskom kroz kapiju.

“Hurricane Laughter” je donela potpuno novu dimenziju šutki. A “Favourite”, studijski možda nezamisliva za šutku, uživo je značila polivanje, gubljenje glasa, dizanje na ramena, skidanje i isticanje dresova. Baš onako kako dolikuje za jednu poslednju pesmu.
Poslednju, samo na kratko. Dozvali smo ih na bis. Do tog trenutka, nismo bili svesni koliko energije imaju. Pokazali su pravo lice i konačno, posle celog koncerta bez obraćanja, dobili smo Grianovo “Hvala”, nekoliko puta.

Bis je bio poput onoga što se popularno naziva core memory. Pevali smo horski, dok su oni svirali iz magle. Šutke su postale zagrljaji. “Starburster” je kroz svoja četiri minuta objasnio šta znači stadionski.
Mi smo im, za to vreme, objasnili šta znači beogradska publika. Kad je odsviran kraj, nismo shvatili. Naglo paljenje svetla, mokre kose i uzdasi oduševljenja. Kroz koji minut, pokušali smo da ih dozovemo opet. Ako nisu odsvirali drugi bis, neka se vrate sa sledećim koncertom, neka je ovo prvi, ali nikako poslednji put. Samo neka traje malo duže.
J. Ilić za HL