Rijeka je, koliko pamćenje beležnika rok istorije seže, oduvek bila grad iz kojeg su dolazile sjajne muzičke stvari. Paraf, Fit, Xenia, Termiti, Let3, Urban… čak Denis&Denis, složio se neko ili ne…
Tako da, čim se nešto zanimljivo pojavi iz grada na Riječini, svi se zapitaju. Može li taj “neko” bolje, više, dalje… teret koji mnogi nisu podneli. Ali, na Moskvu se treba kladiti. Klasični rock combo bend (Tamara Dorčić za mikrofonom, Ivan Ujević na bubnju, Kruno Kukuljan na basu i Vladimir Tomić na gitari) dosegao je tih ključnih pet, šest zajedničkih godina i sada su, čini se, spremni za velike stvari.
Naravno, nismo mi prepametni pa to zaključili magičnim i nepogrešivim instinktom, već je njih Dallas Records uzeo pod svoje davno, još za prvi album “Poligraf”, pa i drugi ‘LOVESEXDISTORTION”, koji su nekako ipak bili tek zagrevanje i uhodavanje. Ali sada, s trećim albumom “Elektrik instinkt”, Moskva je stigla pred svoj Crossroads. U vrh, ili u prosek. Mi smo već rekli. Kladimo se na njih. Barem ako je suditi prema singlu “Reci mi sve” koji najavljuje album.
I zato smo ih izjurili za ovaj intervju. Jer, ko zna da li bismo kasnije došli na red.
Bezvezno, ali ipak obavezno pitanje, zašto Moskva?
Tamara: Ispalo je možda provokativno, no na žalost nekih potpuno smo apolitičan bend. Znam samo da nam je tada zvučalo efektno, postojano i kao dobra ideja.
Otkrijte svoju najveću tajnu – kako vi zapravo definišete ono što svirate? Nekako Rock/Psychedelic nije dovoljno i.. da li su za sve što od muzike želite dovoljna tri instrumenta i glas?
Kruno: U principu smo čistokrvni rock bend. Rock sa svim svojim podžanrovima je glazba na kojoj smo odrasli i još uvijek odrastamo (ha ha) i to je glazba koja je na nas najviše utjecala. Nekad ima tu garage rocka, psihodelije, bluesa, ali uglavnom je to zdravi rock i nekako je logično da mu tako i pristupamo, bazično, bez puno filozofiranja.
Tamara: Kada bi naša najveća tajna bila definicija zvuka, to bi bilo dosadno. Sviramo r’n’r i smatramo da nam ništa ne fali. Zvuk nam je bazičan i utoliko izazov. Na novom albumu smo pokušali što manje komplicirati i biti direktni. To je jedan od razloga zašto je i snimljen live i analogno. Povratak jednostavnosti koja je danas deficitarna.
Vladimir: Bila je ideja da se netko od nas trojice okuša kao back vokal. Entuzijastično smo odlučili jednu probu posvetiti isključivo uvježbavanju harmonija i gađanja terci! Količina promašenih tonova bila je nepodnošljiva. Nakon pet minuta pokušaja, ostavili smo se ćorava posla. Sva sreća ponijeli smo gitare i rekete za stolni tenis sa sobom pa proba nije bila kompletni promašaj…
Kad smo kod glasa, kako to da zavodljivu i sjajnu pevačicu Tamaru još niko nije pokušao ukrasti? Ili jeste…
Tamara: Pitajte Borisa Novkovića.
Da li je do tog sad već prepoznatljivog “sukoba” jasno artikulisanog i bajkovitog Tamarinog glasa i žestoke, čak ponekad malo haotične svirke iza njega, došlo svesno, nešto kao “adut iz rukava”, ili ste se slučajno ukačili u priču i shvatili koliko je dobra?
Tamara: Ima elemenata svega. Spojili smo se svjesno, znali smo otprilike što svatko od nas može. Htjeli smo dobar bend. Po putu smo jedni druge iznenadili. Priča se još uvijek razvija, a mi se mijenjamo i rastemo. Radimo, istražujemo, promišljamo.
Vladimir: Možda je postojala inicijalna ideja spojiti naočigled suprostavljene stvari, koje nekada mogu smetati ili pobijati jedna drugu, ali isto se tako mogu i komplementirati, a mislim kako smo postigli upravo ovo zadnje, ali naravno, nismo stali na tome.
[accordion title=’Moskva, 2021.’ open=’true’]Gde ste za 5 godina, i dalje po klubovima i festivalima, ili u velikoj areni?
Tamara: Živi i zdravi, nadam se.
Vladimir: Svirat ćemo gdje god nas budu zvali![/accordion]
Rijeka je nesumnjivo bila jedan od najvažnijih centara ex-YU rockenrolla, šta ste vi od tog vremena zakačili i da li se tu krije deo inspiracije za muziku koju stvarate?
Tamara: Zakačilo nas je to da se upravo zbog takve reputacije od Rijeke očekuje puno pa se konstantno svi žale da nije kao prije. Vremena su se promijenila, nove generacije su u drugom filmu. Ne ide glatko. Ali ok, draže nam je i to, nego da ne postoje nikakvi temelji na kojima možemo izgraditi svoju priču.
Vladimir: Kad ide glatko čovjek se lako prepusti komforu, a komfor ne pokreće, on te drži na mjestu. To je jedna od karakteristika ovog podneblja. Krepat, ma ne molat!
Kako mlad, dosta tvrd i ne baš mainstream bend, posebno na debi albumu, dođe do velike diskografske kuće kao što je Dallas?
Tamara: Želja je bila velika, potrudili smo se. Uspjeli smo doprijeti do Dallasa, a oni su procijenili da potencijala ima. Od prvog dana smo shvatili to ozbiljno i ne odustajemo.
U “Svijet je naš” kasnije iskoketirali ste sa mainstreamom. Eksperiment ili želja za instant uspehom?
Vladimir: S takvim riffom i tekstom nismo mogli ništa drugo nego probati napraviti što jednostavniju gitarističku pop pjesmu.
Tamara: Zanijelo nas je proljeće.
Kuda ste sada krenuli singlom “Reci mi sve”, to je ipak dosta drugačije od onoga što se do sada radili?
Tamara: Krenuli smo za električnim instinktom…
Vladimir: …i još nas vodi! Bilo je takvih momenata na prijašnjim izdanjima, ali je tek prije godinu i nešto, dvije, sve sjelo na svoje mjesto.
Da li je to prava najava za ono što nas čeka na albumu “Elektrik instinkt”?
Kruno: Je! Ova pjesma je na neki način album u malom. Htjeli smo da album zvuči kao cjelina i upravo zato snimili smo sve u jednom dahu, u samo par tejkova, a kroz pjesme se provlači karakterističan sirovi zvuk uhvaćen u tom trenutku.
Vladimir: Cijeli je materijal nastao u periodu od godine dana, pjesme su se lako pisale i uvježbavale, a osim u prostoriji u kojoj imamo probe, imali smo sreću ih sve prosvirati i testirati uživo, na bini. Upravo su tako stvari još više prodisale, a bend zaokružio svoj zvuk. Tu sirovost i neposrednost htjeli smo preseliti na album. U tom duhu, pala je i odluka da se maknemo iz kontroliranih uvjeta studija u staru industrijsku halu bivše tvornice Torpedo u Rijeci. Nitko nije znao što nas čeka, uključujući i našeg producenta, Mateja Zeca, što je dalo dodatnu dozu neizvjesnosti.
Tamara: Baš zato pjesme imaju neki dobar drive. Možda smo mogli pogriješiti u odabiru, a ako je i bilo problema, okrenuli smo ih u svoju korist.
Šta regionalnim bendovima nedostaje da bi nešto napravili na “velikom” Zapadu? Imate li takvih ambicija?
Tamara: Ne znam za dečke, ja srećom nemam takvih ambicija. Mislim da upravo našoj regiji treba dati ono što je izrodila.
Da li ste svirali u Srbiji i imate li kontakte sa kolegama iz regiona?
Tamara: Svirali smo na Festivalu uličnih svirača u Novom Sadu i na festivalu Dev9t U Beogradu. Oba nastupa bila su odlično prihvaćena, tako da ćemo svakako raditi na tome da se vratimo.
Vladimir: Svaki je put bilo sjajno, ali tek smo si odškrinuli vrata. Imamo puno prijatelja i poznanika tamo i radujemo se svakom novom odlasku ne bi li taj krug proširili!
A. S. Ignjatović
