Profesor Kekin uskoro stiže u Beograd, da budemo precizniji u Zemun, gde će nastupiti u kultnom klubu Fest bez Hladnog piva. Makar na bini. U publici – može.
Kad smo rekli profesor Kekin ne šalimo se. Mile Kekin zaista jeste profesor engleskog i nemačkog jezika, ali i života jednog putnika, jer je još kao klinac prošao put od Nemačke, gde je rođen, preko Tuzle do Zagreba, gde se konačno skrasio, makar deklarativno. Jer, jednom putnik, uvek putnik.
Pred samostalnu svirku u Festu (koja će, da ne ostanemo dužni krucijalnu informaciju, biti 31. januara), dobili smo priliku da popričamo sa po mnogima najboljim punk pesnikom s ovih prostora i umetnikom kojem je, barem tako kaže, kuća i dalje bez krova.
Iako si sve to… da li si, pre svega, roker, panker ili pesnik?
– Nisam neki roker, ne sviram dovoljno dobro gitaru a nemam ni teoretskog znanja za to, pank sam pjevao jer je to najkraća veza između srca i papira. Ne znam ni koliko sam pjesnik o tome neka odluči publika, ali mislim da sam solidan tekstopisac. Već od ranih dana sam se palio na dobar tekst bez obzira da li radilo o hip hopu, kantriju, rocku i pank rocku, pa hajde, kad bih mogao odabrati, reći ću da želim jednog dana biti pjesnik, ali onaj pravi sa svilenim šalom i nazalnim vokalom.
Koja je najvažnija emocija koju želiš da izazoveš kod ljudi koji slušaju tvoju muziku i zašto baš ta?
– Ne radi se o jednoj emociji, volim publiku provozat kroz predjele raznih osjećaja, da ih nasmijem, rasplačem i razbijesnim. Nikad nisam slušao bendove koji šalju samo jednu energiju. Brzo mi dosade.
Puno pišeš i pevaš o samoći, da li si uspeo da je pobediš i poraziš?
– Pa mislim da moraš neko vrijeme provesti sam sa sobom ako želiš napisat dobar tekst. Motiv usamljenog jahača mi je osim toga i dosta romantičan. Ko klinac sam dosta vremena proveo sam ko pas pa se to i čuje u tekstovima. Pitanje da li bi se počeo baviit pisanjem pjesama da sam ko adolescent imao malo burniji društveni život ili playstation.
Kažeš da je tvoj solo album “manje besan” nego albumi Hladnog piva… Da li si i ti manje besan?
– Daleko sam od zen majstora, ako me to pitaš. Pa na ovom solo albumu i nisam bio nešto bogzna šta bijesan. To čuvam za Pivo. Bijes je dobar, treba se čuvat ogorčenosti. Ko što rekoh pokušavam crpiti ideje iz što šireg spektra, red tuge red bijesa ko što kaže jedna stara naša pjesma.
Zašto ti je bilo važno da se malo “odmakneš” od onog što radi Hladno pivo?
– Zato što bi bilo glupo da u solo varijanti ponavljam ono što sam već napravio s Pivom. Napisao sam nekoliko pjesama koji mi nikako nisu pasale u opus Piva pa mi palo na pamet da snimim nešto samo svoje, ispričam samo svoju priču. Tako je nastao album bez previše distorizije, ironije i politike. Kad radiš u bendu moraš radit i kompromise, zvuk benda je definiran stilom sviranja i pjevanja svakog od članova. Ja sam za “Kuću” tražio sasvim drugačiji sound, puno više na tragu američkog akustičnog rocka za to mi je trebao drugi bend.
“Kuća bez krova” je, rekao si, tvoj omaž velikim umetnicima uz koje si odrastao… ima li nekih regionalnih rok pesnika koje ceniš?
– Ima, naravno. Prvi koji me sa dojmio kad sam doselio iz Njemačke bio je Miladin Šobić, crnogorski Dylan. Moj rođak u Tuzli je imao ploču “Umjesto gluposti” pa mi je to bio među prvim albumima na našem jeziku za koji sam se zapalio. To je bilo vrijeme Nju Primitivsa, pa sam onda naravno svladao tekstove od Pušenja a poslije od Orgazma, Čorbe, Partibrejkersa, Haustora i naravno neizbježni Štulić. Ukratko cijeli taj neki Yu rock me oborio s nogu a tek poslije su došli stranci.
Album si zamislio kao film… da li to znači da bismo mogli da očekujemo spotove za sve pesme s njega?
– Zasad sam snimio sedam komada ako se ne varam, još mi fale tri spota. Ne znam. Skup je to sport. Ali bit će film i to dokumetarni uskoro. Producent albuma Denis Mujadžić – Denyken, je cijeli proces nastanka albuma, snimao sa svojom kamerom i priprema dokumentarac koji će se zvati “Kako je građena Kuća bez krova” i koji bi se trebao pojaviti u proljeće.
Imaš li povratnu informaciju kako su zagriženi fanovi Hladnog piva reagovali na tvoj solo projekat, da li je to “preblago” za njih?
– Nemam pojma. Osim komentara raznih avatara po društvenim mrežama nemam povratne informacije. NinjaZEPO misli da je odličan dok Foxo9 misli da je Hladno pivo triput bolje. Nije bi ni bila namjera napraviti album koji će svima biti po volji.
Slobodno pišeš i pevaš o svemu, iako to mnogima nije po volji, no pitanje je… da li ćeš uskoro imati kome da pevaš?
– Nisam neki virtuozni pjevač, nisam niti najzgodniji na bini, jedini što imam jeste riječ iza koje stojim, napišem onom što osjetim i mislim. U trenutku kad ću početi razmišlajti koliko je neki stih podoban, koliko će mi dovući ili odvući publike, vjerojatno ću otvorit kafić na kraju grada.
Postoji li, na koncu, ta Atlantida i gde je?
– Mislim da Atlantida živi u svima kojima je čovjek ispred vjere, nacije i bilo koje druge orijentacije. Putujući širom regije mogu sad reći sa stopostotnom sigurnošću da nas je puno s plemena Azri.
Šta u Festu da očekuje publika koja te nikada nije gledala uživo, a šta ona koja te je gledala sa Hladnim pivom?
– Neka očekuju dobru zabavu ali ne i Hladno pivo, opuštenije je to varijanta mene, imam par anegdota na lageru o tome kako su nastale pojedine pjesme, malo ću i sam zasvirat, ali sam skupio i odličan bend pa nema razloga da ne bude super svirka.
Kako iz tvog ugla izgleda “povratak u klub” posle velikih koncerata na koje si navikao sa bendom?
– Ma sviram i s Pivom neke klubove po manjim mjestima. Nemam nikakvih problema s manjim binama ako je publika prava. Čak štoviše, postoje neke pjesme koje puno bolje zvuče u manjim klubovima.
Šta ćeš biti kad porasteš?
– Košarkaš, naravno.
A.S.I. za HL
