Tog 24. jula bilo je trideset sedam stepeni. Bio je savršen dan za odlazak do reke, ili boravak u bilo kakvom klimatizovanom prostoru. Bio je savršen dan za svašta, osim za nošenje crne odeće po suncu.
Međutim, upravo to se radilo. The Sisters Of Mercy svirali su u Luci Beograd. Bila je to posebna prilika – vratili su se posle trinaest godina. Zna se kako se oblači za taj koncert. Slojevi korseta i čipkastih rukava, ništa belo ili lepršavo. Pliš, koža, mreža. Bela boja na licu, ajlajneri do kolena. Čizme, martinke i platforme. Topljenje i vrućina nisu izgovor.

Sa jedne strane, gotik rok iz Lidsa, sa druge eksperimentalno alternativni rok iz Beograda. Zanimljiva kombinacija, Vizelj kao predgrupa. Otvorili su svoj deo koncerta pesmom “Olovo”.
– Dobro veče, mi smo Vizelj. Brzo ćemo – našalio se Veljko.
Nisu morali brzo – ispod crne šminke i čipke kriju se njihovi standardni obožavaoci, u ovom slučaju prigodno maskirani. Starija ekipa, koja možda nije upoznata sa likom i delom Vizelja, imala je savršenu priliku da ih upozna u njihovom pravom, istinskom izdanju. Provereno, već posle prve pesme, dobili su sve simpatije.

– Auh ljudi, kakva kombinacija. Ni mi nismo sigurni kako smo završili ovde – dodao je Nedić.
Istina, bili su svesni da je kombinacija nesvakidašnja. Ali, da li je to zaista pravilo, da se predgrupa slaže sa glavnim bendom u potpunosti. Biće dovoljno gotik roka za sve. Ponekad je poenta i da se otkrije nešto novo.
– Ni jedna šarena košulja neće oprati naša crna srca – Nedić je ponovo pokušao da se “opravda”. Nosio je tamnu, jednobojnu košulju, kao da će mu to nekako pomoći. Ni jedna crna košulja neće sakriti razigrani duh Vizelja.

– Sledeća pesma je baš vesela, izvinite unapred.
Usledio je “Debeli mesec”, pa je Nedić pokušao da baci svoje karakteristične novčanice ka publici, mada je bio svestan da to baš i neće ići – bina je bila previsoka, prvi red publike suviše daleko, a novčanice nedovoljno teške. I tako je prosuo novčanice da zbunjene fotografe u photo pitu. Obećao je da će ih publici podeliti tokom koncerta.

Svoj poslednji koncert, 5. jula ove godine, Ozi Ozborn otvorio je pesmom “War Pigs”. Ozi je preminuo 22. jula. Malo ko se oporavio od te vesti dva dana kasnije. A Vizelj je kao jednu od završnih pesama odsvirao upravo “War Pigs”. U tom trenutku, nije ni bilo važno ko ih zna od pre, ko ih tek sada otkriva. Nije postojao generacijski jaz, Oziju u čast se pevalo horski.
Sledeća obrada bila je daleko poznata “Umri”. Kako se od Ozija dođe do Stoje? Prosto, to je Vizelj. I da je drugačije, to ne bi bili oni.

The Sisters Of Mercy postoje četrdeset pet godina. Endru Eldrič nosi svoje tamne naočare za sunce isto toliko. Jedini originalni član benda, sasvim smisleno ostaje dosledan izgledu. Otvorili su koncert kombinacijom “Doctor Jeep” i “Detonation Boulevard”. Uprkos mlađim članovima, svako Endruovo mahanje ka publici izazivalo je najviše uzdaha.
Što se tiče priče o šarenim košuljama i suviše veselim pesmama… Gitarista Kai bi komotno mogao da se zameni sa Nedićem. Imao je šareniju košulju od celog Vizelja. Jednako je skakao po bini, uz ekscentričan scenski nastup, bez obzira na “depresivne” ili “nedovoljno vesle” pesme. Dakle, ne postoje nikakva pravila.

Pred sam početak koncerta, skoro da se moglo kladiti (ponovo pod utiskom stereotipa), ili bar očekivati, da će binu obasjati prigušeno crveno svetlo. Međutim, zasijalo je plavo. Još tamnije, da se što manje razaznaju figure na bini. Javljala se i crvena, zajedno sa drugim, šarenim i ponovo, veselim bojama.
Da se ponovo osvrnemo na stereotipe – da li je ovo letnji koncert?

Njihove pesme mirišu na hladan vazduh, ili na maglu koja se diže sa reke. I tu je Eldrihov glas, kao iz daljine ili pećine, da preseče svaku vrućinu. Možda bi, teoretski, savršena situacija bila da je koncert održan pred publikom u kaputima, dok promiče kiša. Međutim, muziku ne čini atmosfera, već obrnutno. Možda je ovo bio koncert koji najavljuje jesen. Možda je još bolje što se krajem jula grad topio (u svakom smislu) uz, recimo “Eyes Of Caligula”, pored Dunava.
Frederik Tander je došao na mesto Doktora Avalanša i nije mu bilo važno godišnje doba. Njemu je kosa letela od ventilatora i za DJ pultom, temperaturu nije ni osećao.

Negde, sa druge strane reke, dok su svirali “Marian”, video se vatromet. Još jedan savršeno autentičan momenat.
Kome je nedostajala magla, uspeo je da je prizove. Da li je to bilo isparenje sa betona, ranije prskane hemikalije protiv komaraca ili produkt prilično zaposlene dim mašine sa bine – nije ni bitno. Magla je imala savršenog smisla.

Na bis su, standardno, pozvani uz “Pumpaj”. Eldrič nije silazio sa bine.
– We are gonna wait, whatever they are doing. I’m standing here because that is my life – konačno se duhovito obratio publici.
Odsvirali su još tri pesme, među njima i one najtraženije – “Lucretia My Reflection” i “This Corrosion”.
Dakle, nema pravila i propisa. Bend i predgrupa ne moraju da budu u savršenom skladu, kao što bend i atmosfera ne zavise od godišnjeg doba. Da nastavimo u istom ritmu, da sledeći put kad se vrate (za, nadajmo se, manje od trinaest godina), zasviraju kako im jedna od pesama kaže “On the Beach”.
J. Ilić za HL