Novi album benda Evolucija nosi naslov koji zvuči kao manifest, ali se zapravo ponaša kao precizna dijagnoza.
“Neću da pevam o ljubavi” nije negacija emocije, već odbijanje da se ona svede na potrošnu romantiku i očekivane refrene. Kroz osam pesama, Evolucija gradi zvučni i lirski prostor u kome su iskrenost, lični stav i emotivna odgovornost važniji od udobnih fraza.
Ovo je Evolucija
Ekipu benda čine: Ilana Marinjes von Arx (vokal), Darko Konstantinović (gitara), Marko Vučković (gitara), Dragiša Marinjes (bas) i Aleksandar Kaštevarac (bubnjevi).
O albumu koji govori o onome što ostaje posle ljubavi, o saradnji sa vrhunskim evropskim producentima, turnejama, jeziku, sceni i granicama koje su odlučili da povuku, razgovarali smo sa članovima benda.
Evolucija održala promociju albuma “Neću da pevam o ljubavi”
Zašto baš naslov “Neću da pevam o ljubavi”? Čega se zapravo odričete, a šta time dobijate?
Dragiša: Naslov nije odbijanje ljubavi, već odbijanje romantičnih klišea. Ne odričemo se emocija, samo odbijamo da o njima pevamo onako kako se od nas očekuje – kroz patetiku i idealizaciju. Time dobijamo slobodu da budemo iskreni i da prikažemo ljubav onakvu kakva zaista jeste: ponekad lepu, ponekad bolnu.
Ako ne o ljubavi – o čemu ovaj album najglasnije govori?
Ilana: Govori o svemu što ostane posle ljubavi: o ponosu, tišini, praznini, strahu, povratku sebi. Govori o ženama koje su se digle iz pepela i naučile da stoje same.
Koja je prva iskra koja je zapalila koncept albuma?
Ilana: Stih “Ne zaslužuješ stih” bio je početak svega. To je bio trenutak kada sam shvatila da imamo temu – album o granici koju povlačiš kada više ne pristaješ na mrvice emocije.
Da li ste imali manifest ili “zabranjene teme”?
Dragiša: Nismo imali manifest, ali jesmo jedno osnovno pravilo: ništa ne sme da bude lažno. Ne pišemo o stvarima koje ne osećamo i ne pravimo emociju tamo gde je nema. Nije bilo zabranjenih tema, samo insistiranje na iskrenosti, koliko god ona ponekad bila neprijatna.
Ilana: Nisam želela prazne metafore ni izmišljenu dramu. Dakle, ne “zabranjene teme”, nego zabranjena neiskrenost. Emocija mora da bude stvarna – da ne pobegnemo od istine.
Šta je zajednički imenitelj osam pesama – zvuk, lirika ili stav?
Dragiša: Pre svega emocija koja se ne skriva. Zvuk i lirika se menjaju, ali sve povezuje isti unutrašnji naboj i iskrenost bez ukrasavanja. I zato ih najviše ujedinjuje stav: ne vraćamo se nazad, ne pravdamo se, ne umanjujemo ono što smo prošli.
Ilana: Svaka pesma ima isti puls, samo drugačiji oblik. Ako bismo birali jednu reč – to je stav. Zvuk varira, od tvrđeg do nežnijeg, a lirika ide od intime do otvorene pobune. Kroz svih osam pesama ostaje isto odbijanje da se pristane na polovično, neiskreno i emotivno nedovoljno.

“Ne zaslužuješ stih” ima jasnu poruku – kome je upućena?
Ilana: Nije upućena jednoj osobi, već svima koji misle da mogu da te uzimaju zdravo za gotovo. To je pesma o dostojanstvu. O trenutku kada kažeš: “Neću da slavim ono što me je povredilo.”
Koja pesma je najbolja ulazna tačka za nekoga ko vas sluša prvi put?
Dragiša: “Tren do večnosti”. Ona u sebi nosi sve ključne elemente Evolucije: emociju koja se polako otvara, atmosferu koja raste, melodijsku širinu i tugu koja nikada ne prelazi u patetiku.
Ilana: Ako neko razume “Tren do večnosti”, razumeće ceo album.
Miks Linusa Kornelijusona, mastering Jensa Bogrena – šta ste tražili, a šta dobili?
Dragiša: Tražili smo zvuk u rangu najvećih evropskih metal produkcija. Dobili smo moćan, širok i precizan album koji nosi svaku emociju. Linus je savršeno razumeo dinamiku pesama, a Jens je masterom zaokružio celu priču.
Kako je došlo do saradnje sa Žanilom Tatajem Žakom?
Dragiša: Pratimo njegov rad godinama i mnogo ga poštujemo. Osetili smo da bi njegov glas savršeno dopunio pesmu. Kontaktirali smo ga i saradnja je bila prirodna i laka.
Da li je ta saradnja otvorila vrata novim idejama?
Dragiša: Jeste. Već razmišljamo o live verzijama i jednom mogućem duetu za budući singl.
Zašto srpski jezik sada – i kako menja fraziranje i melodiju?
Ilana: Moj maternji jezik je nemački, ali srpski je direktniji. Nema skrivanja iza metafora. Reč je oštrija, emotivnija i tera te na iskrenost.
Gde se presecaju švajcarska preciznost i srpski emotivni kod?
Dragiša: U balansu strukture i strasti. Aranžmani su precizni, emocija je sirova. To je naš potpis.
U kom smislu je novi album nastavak, a u kom rez?
Dragiša: Nastavak u atmosferi i emotivnom potpisu, rez u zrelosti. Jasniji smo u tome šta želimo da kažemo i kako želimo da zvučimo. Ovo je vrlo jasan korak napred.
Letnja evropska turneja – šta ste naučili?
Dragiša: Da publika oseća istinu. Svirali smo u sedam zemalja i svuda je razmena energije bila snažna. To je najveće bogatstvo turneje.
Fizičko izdanje danas – zašto je i dalje važno?
Dragiša: CD je artefakt. Knjižica, fotografije, rukopis – trag vremena koji digital ne može da zameni.
Osam pesama – izbor ili surovost selekcije?
Dragiša: Više pitanje dinamike albuma nego selekcije. Ne isključujemo drugačiji format u budućnosti.

Da li singlovi razbijaju narativ albuma?
Dragiša: Ne ako je album jak. Singlovi su vrata, album je kuća.
Ko je vaš idealni slušalac?
Dragiša: Onaj ko voli snažan zvuk, ali traži melodiju, emociju i upečatljive vokale.
Kako vidite domaću heavy/gothic scenu 2025?
Dragiša: Ima bendova, ali malo prostora, malo podrške i gotovo nimalo infrastrukture. Opstaju samo uporni.
Šta vas je poslednje zaista iznenadilo?
Dragiša: Publika u Jašiju, po kiši, do poslednjeg trenutka. To je podsetnik zašto ovo radimo.
Šta vas čeka posle promocija?
Dragiša: Nadamo se nastupima pred domaćom publikom, iako to najmanje zavisi od nas.
Da li ćete i dalje “ne pevati o ljubavi”?
Dragiša: Ne o lažnoj. O pravoj – uvek.
Šta možete da obećate publici?
Evolucija: Iskrenost, energiju i emociju zbog koje svi dišemo zajedno.
A.S.I. za HL



