Dunja Ercegović, hrvatska kantautorka ranije poznata pod imenom Lovely Quinces, s novim projektom Bad Daughter probila je sve barijere. Na nedavnoj dodeli nagrada RUNDA Regionalnog udruženja nezavisnih diskografa izdominirala je svojim albumom “Let mi Panic”, a bez obzira na to znamo li je kao Lovely Quinces ili Bad Daughter, Dunja je istinski originalna pojava na regionalnoj sceni.
Muzičarka od samog početka privukla je pažnju specifičnim, drskim i duboko emotivnim stilom, a njena Bad Daughter slobodno se poigrava granicama unutar indie pop žanra dajući mu svoju nešto tamniju, ali i dalje plesnu i pitku viziju.
Za Headliner Dunja je pričala o svojim alter-ego projektima, alternativi i mainstreamu, pravom značaju muzičkih nagrada… ali i o tome od čega je zaista hvata panika i šta bi u svojoj karijeri, možda, uradila drugačije.
Koje su sličnosti i razlike između Dunje Ercegović, Lovely Quinces i Bad Daughter?
– Sličnosti između Lovely Quinces i Bad Daughter su da proizlaze iz istog izvora, bave se istom tematikom. Samo biram drugačiji pristup u ova dva projekta. Bad Daughter je ta neka izmišljena persona koja za razliku od Lovely Quinces pristupa problematici ljubavnih odnosa puno trezvenije, hladnokrvnije… skoro pa da i uživa u tim situacijama u kojima se nađe. Ima apsolutno kontrolu nad situacijom, a ako je izgubi takva je igra uzbuđuje. U Lovely Quinces je puno izraženiji taj patos i fatalistički moment.
Album “Let Me Panic” pobrao je nagrade, pozitivne kritike i doneo ti novu publiku, da li je to sada pravac kojim ćeš i ubuduće ići?
– Iskreno nikad ne znam gdje idem. Zato sam na coveru albuma i pokrila koncima vlastite oči.
Znam jedino da želim izbacivati glazbu koja radi nešto ljudima, kritike pa i nagrade, koliko god su laskajuće i gode egu zapravo ne znače previše. Nikad se nisam osjećala vjenčano za jedan žanr i općenito ne gajim ikakvu lojalnost prema nekakvoj ideji koja kod mene može trajati od danas do sutra.
Sve na ovom albumu, muzika, tekstovi, produkcija… deluje vrlo promišljeno i pažljivo “spakovano”, da li je to onaj neophodnan sastojak koji od alternative pravi mainstream?
– Djeluje promišljeno, ali je zaista više toga došlo iz toga da sam lijena uopće razmišljati dva tri koraka unaprijed. Unificiranost svega toga se postigla prije svega produkcijom Leonarda Klaića. Tek smo u završnim fazama vidjeli zapravo na što to sve liči i koju smo priču podsvjesno krojili, kao kad imaš u novinama onu igru gdje moraš spojiti točkice označene brojevima da bi vidio cijelu sliku.
Alternativa postane mainstream u onom trenutku kad su joj svi mediji naklonjeni, ne ovisi to mnogo o konceptu.
Da li su zapravo alternativa i mainstream danas manje udaljeni nego ranije?
– Ovisi gdje. U Hrvatskoj se i dalje čini da su alternativa i mainstream mnogo udaljeni, iako sam sada nominirana za Porina u kategoriji Album godine. Ne postoji interes za underground scenu koja ironično puni više koncertnih prostora nego možda nekakva razvikana imena.
Kakva to magija postoji između tebe i Leonarda Klaića koja se tako dobvro čuje na albumu?
– Mislila sam da takvo nešto neću naći nakon Marka Mrakovčića koji je producirao uglavnom veći dio Lovely Quinces opusa. Ne znam kako da to objasnim, mi jednostavno funkcioniramo. Nismo ulazili puno u dubiozu, nego sam mu ja dala pjesme da radi s njima što hoće, a ono što je napravio je igrom slučaja bilo ono što ja želim da radi.
Uskoro te čeka koncertna promocija albuma, kako će “Let Me Panic” zvučati live, hoće li biti benda uz vas, da li već pripremaš nešto neočekivano?
– Upravo smo u veliki procesima oko tog koncerta. Mnogo nam je važno da to izgleda i zvuči na razini jer je ovo žanr koji to apsolutno traži. Bit će nas troje na pozornici, Leonard Klaić na kljavama, sintisajzeru, gitari, bas gitari itd., Nikola Babić na bubnjevima i ja koja će tamo nešto zavijat, haha. Ne bi voljela hajpati publiku da će biti nešto neočekivano, ali voljela bi da dođu za svaki slučaj.
Koliko često sebi dozvoljavaš da te uhvati panika i zbog čega? Da li je panika ustvari zdrava za našu dušu…
– Ja sam u panic mode-u svaki dan skoro. Vrlo brzo se dosađujem pa mi dobro to dođe. Mislim da je zdravo to, pogotovo ta kreativna panika. Ne vjerujem da bi nastalo ovo s Bad Daughter da se nisam apsolutno predala tom crvenilu.
Kao ženi u muzičkoj industriji, da li je ovaj put do uspeha za tebe bio lakši ili teži?
– Apsolutno ne volim ovo pitanje. Za početak, kakav uspjeh? Par stvari se potrefilo, neke pozitivne recenzije, turneje ili nagrade, ali daleko sam od uspjeha. Bar se ja tako ne osjećam.
Drugo, svima je teško barem na ovoj skrivenoj sceni. Svi teglimo svoje muzičke projekte, neki duže od 15 godina, traže barem jedan trenutak priznanja tj. bilo što samo da osjete kako to nije bilo sve baš tako uzalud. Radimo sve to iz ljubavi naravno, ali to ne znači da ne bi trebali očekivati nešto natrag npr. da ne trebamo još jedan posao raditi kako bi to održavali na životu.
Neki kritičari nazvali su te “superjunakinjom” regionalne muzičke scene, da li i ti sebe tako doživljavaš?
– Ako se ne doživljavam uspješnom, onda se najmanje doživljavam superjunakinjom.
Gdje su ti ordeni? Tipkam ovaj intervju na svom poslu, u pauzi dok čekam mailove od klijenata. Nominirana za Porin, album godine prema Rock Off-u, a gdje se sve vrti?
Da se razumijemo, nisam nezahvalna što mi se dodjeljuju takve titule i što kritičari gaje simpatije prema meni, samo ja jednostavno ne vjerujem u to.
Šta se dešava s tvojim projektom Lovely Quinces? Ili je sada sve podređeno “lošoj kćerki”?
– Malo grije klupu, ali svakako se mislim vratiti tom projektu. Trebao mi je neki određeni odmor od LQ, a i jako je teško žonglirati oba projekta istovremeno. Loša Kćer sada mora biti u fokusu, pa ćemo vidjeti što će biti kasnije.
Pratiš li scenu u regionu, da li postoje neki izvođači ili bendovi koji ti se posebno dopadaju?
– Pratim, ima odličnih bendova i izvođača. Nedavno me iznenadio Luka Rajić i Iva Lorens. Volim Vizelj, Ti, Stray Dogg, Veliki Prezir, Virvel, Denisa Kataneca, Them Moose Rush itd.
Koji je najbolji savet koji bi, iz ove prespektive, dala Dunji s početka karijere?
– Pa da zagrize malo više i da se ne da tako lako obeshrabriti. Neka ode u taj New York, neka proba. Lijenost je preduvjet za kreativnost, ali ne smije se pretjerivati…
Šta ćeš biti kad porasteš?
– Nadam se i dalje drska.
A.S.I. za HL
