Hrvatska književnica i kolumnistkinja Vedrana Rudan, poznata po tome što u svojim tekstovima nikoga ne štedi, u svom novom tekstu na stranici rudan.info osvrnula na smrt velike glumice Mire Furlan, ali i na žalopojke u hrvatskim medijima, istih onih medija koji su glumicu devedesetih najurili iz Zagreba.
Kolumnu prenosimo u celosti:
Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…
Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.
Išlo se tako daleko da je objavljeno i pismo fine mrtve Mire. Napisala ga je Zagrebu „one devedeset i prve“. Njen rodni grad tada je Miru držao „kurvom“, „srpskom kurvom“ i izdajicom roda hrvatskoga kome i krov nad glavom treba ukrasti. Danas isti Zagreb, da, isti Zagreb, grca u suzama jer misli da se prljavom vodom može oprati prljava savjest. Preko mrtve Mire do mira u duši. Bilo bi odvratno da nije, ah, tako hrvatski gnjusno.
Reći ćete da sam i ja u toj ekipi. Jesam i nisam. Za mene je Mira fina, mrtva djevojka kojoj bi se možda gadili svi oni koji kukaju nad greškama koje su počinili, ali, kako bi rekao fini, mrtvi dečko Borislav Pekić, „takvo je vrijeme bilo“. Pa, kad je vrijeme bilo „takvo“, ni danas nije drugačije, bilo bi bolje da su je ostavili na miru. U pravu ste. Tko sam ja da bilo kome sudim? Zašto je ja ne ostavim na miru?
Ovaj tekst pišem jer mi je na pamet pala genijalna ideja. „One devedeset i prve“ nije se sralo samo po Miri, bilo je još finih, živih djevojaka kojima su „Zagreb“ i „Hrvatska“ jebali i mater i oca. Meni na pamet pada jedna jer nju najviše volim. Slavenka Drakulić, slavna “vještica iz Rija”. Žena je najveća hrvatska živuća književnica, prevedena je na sto jezika, nedavno joj je u Americi izdana tko zna koja po redu knjiga. Gdje je to objavljeno? Nigdje.
Žena je u godinama, mojim godinama, danas jesi, sutra nisi, kako bi bilo krasno i prekrasno, dirljivo i čitano i klikano da se objavi kroz što je ona prošla. Da saznamo što su „oni“ radili toj finoj, živoj ženi. Pa da se onda krenu ispričavati i znani i neznani, cvijeće slati i političari i udruženja pisaca i ministrica kulture i „običan puk“. Mali ljudi u velikim vremenima postanu veliki. Veliki pljuvači, veliki bacači plamena, velike, velike, anonimne svinje uvijek spremne kolektivno, opako roktati. I, kako vidimo, kolektivno, tužno plakati.
Bilo bi super, baš super, da se „Zagreb“ i „Hrvatska“ jave Slavenki. Fina, živa žena mogla bi čitati krasne isprike „nevinih“ ljudi. Što će ti cvijeće i svijeće kad si zvijezda nebeska?
Eto vam ideje, profesionalni narikači. Jebeš isprike finoj, mrtvoj Miri i svim finim budućim mrtvim „vješticama“ u kojima je Hrvatska ubila boga i iščupala im dušu. U Hrvatskoj je samo mrtva žena, dobra žena.
Ma, daj, Slavenka, ja se samo zajebavam. Znam da tebi nije ni do isprika ni do cvijeća.
Živjela ti meni!
