Home»Muzika»Moja roba, moj dućan… Branimir Džoni Štulić o lažima, krađi, karijeri i dugovima povodom reizdanja albuma “Ravno do dna”

Moja roba, moj dućan… Branimir Džoni Štulić o lažima, krađi, karijeri i dugovima povodom reizdanja albuma “Ravno do dna”

3
Shares
Pinterest Google+
Azra, Ravno do dna, omot

Pročitajte kompletan autorski tekst Branimira Džonija Štulića za portal Ravno do dna, povodom  vinilnog reizdanja kultnog albuma “Ravno do dna”, koje je objavila Croatia Records i time izazvala reakciju legendarnog frontmena Azre.

Otkako dvije novine istovremeno priskoče u pomoć Babozvijercu (24sata i Večernji list), i budući me stalno prozivaju, kušaću svoj odgovor sažeti, ali prvenstveno ću uzvratiti na laži Večernjakovog glazbenog kritičara Hrvoja Horvata, koje on nesmiljeno prosipa, evo, ima tome već skoro dva desetljeća. Radi se o članku od 11.9. 2022, pod naslovom ‘Johnny je ljut’, odnosno ‘Štuliću je unaprijed uplaćeno 60 tisuća kuna za reizdanje ‘Ravno do dna.” Horvatovi izvodi iz teksta su boldovani.

– Nije tajna da je sredinom osamdesetih Štulić prvi put otišao u Nizozemsku jer je, među ostalim, ostao porezni dužnik za veliki financijski prihod od serije albuma. Tek kad mu je Jugoton isplatio avanse za iduće albume, podmirio je dio duga i nastavio s karijerom sve dok 1990. nije otišao, čini se zauvijek.

Baš me zanima što je to “među ostalim,” međutim, moj “poreski dug” je nastao tako da su mi s najvećim zadovoljstvom rashode, to jest troškove, zaračunali kao prihode. Primjerice, digao sam 50 tisuća pristiglih maraka i platio snimanje dva albuma, Kad fazani lete i Krivo srastanje, pošto Jugoton, kao nacionalizirano poduzeće, nije mogao zakonski poslovati u inozemstvu; Jugoton mi je taj goli trošak snimanja povratio, odnosno refundirao, no kako je sve išlo preko mojeg žiro–računa, ispalo je da sam te godine, ’83., dobio 100 tisuća. K tome, nisu mi uvažili ni ono što je zakonski postojalo u svezi s time, naime, da se piscima ili skladateljima prihod dijeli na tri godine – ono vrijeme za koje su djelo stvarali. Nije se, dakle, radilo o velikom financijskom prihodu od serije albuma (budući mi je Jugoton isplatio samo 10 posto od mojih zarađenih šestomjesečnih prinadležnosti, otuđivši mi preostalih 90%, a poslije toga roka i čitavih 100%), već o čistoj izopačenosti koja je potrajala sve do današnjeg dana, što će se iz potonjeg i vidjeti. Taj “porez” je podmiren i otplaćen ’87. u cijelosti i s kamatama – sa 30 tisuća albuma Između krajnosti, što znači da se radilo o 300 000 maraka (današnjih evra), riječju, na mojih zarađenih 50 000 maraka, platio sam šestorostruki porez od zarađenog. Jugoton mi nikad nije isplatio nikakav avans za nijedan album, a kamoli za iduće albume – jedini avans sam digao s proljeća ’81. za kupnju instrumenata (dotada sam posuđivao bubnjeve i bas pojačalo ritam sekciji), radilo se o desetak tisuća maraka (uz kamatu od 12%), što sam otplatio s tada nadolazećom prvom nakladom Sunčane strane ulice, koja je iznosila barem 10 tisuća, što znači da se radilo o 200 000 tisuća maraka (naravno, Jugoton se napravio lud, pobrkavši uvrh glave tisuću primjeraka za otplatu avansa s čitavom prvom nakladom). Znate li računati, i razumijete li uopće štokavski, zaključite i sami, pošto je Hrvoje Horvat postavljen i plaćen da iznosi lažne stvari.

DŽONI, USTVARI, NAS ZA*EBAVA…? PROFIL PETROVICPETAR VRAĆEN NA YOUTUBE, ŠTULIĆ PORUČUJE DA – NEMA NI JEDAN FACEBOOK PROFIL

Kako je moguće da mi se obračunavaju tantijemi od ZAMPA, kad sam ZAMP tvrdi da to nije slučaj, pošto nisam њihov član? Tko tu laže? Dogovorite se već jednom!

…Mnogi ne znaju kako funkcionira izdavaštvo, pa i ono diskografsko, ili obračun autorskih prava od ZAMP-a. Primjerice, već tridesetak godina Štuliću se obračunavaju tantijemi (novac) od emitiranja njegovih pjesama na radijima i televizijama u Hrvatskoj – kojih je godinama sve manje – ali on taj novac ne dobiva. Uzrok tome je prilično nevjerojatan, a to je sam Štulić. Naime, ako već ne podnosi odnose s Hrvatskom ili drugim postjugoslavenskim zemljama, Štulić se mogao prijaviti u Nizozemsku GEMA-u, agenciju za zaštitu autorskih prava, koja bi automatizmom prikupljala i preuzimala novac od ZAMP-a od autorskih prava za emitiranje njegovih pjesama i prodaju CD-ova u Hrvatskoj…

Kako je moguće da mi se obračunavaju tantijemi od ZAMPA, kad sam ZAMP tvrdi da to nije slučaj, pošto nisam њihov član? Tko tu laže? Dogovorite se već jednom! Što se tiče GEME (Buma/Stemra), meni nije moguće biti njihov član, jer dotična agencija zbog nekog razloga ne prima one koji imaju svoj kopirajt, kao što je moj slučaj. Izvidno je, mislim, da i Hrvoje Horvat spada među tê mnoge koji ne znaju, ali tim bjesomučnije laprdaju.

– Ili, kako o svim tim pravnim zavrzlamama naširoko piše u mojoj knjizi “Štulić: biografija”. Kad je 2010. Želimir Babogredac iz Croatia Recordsa bio kod Štulića, pitao ga je: “Što bi ti zapravo htio, što možemo odmah riješiti?”. Štulić je na kompjutorskom monitoru imao upaljenu web stranicu Croatia Recordsa, na kojoj je Azra bila prva po abecedi i rekao mu: “Neću da budem tu”. Babogredac je telefonski nazvao Croatia Records i u roku od nekoliko minuta, po brzom postupku, svi Azrini CD-ovi nestali su s web stranice, a ubrzo zatim i iz trgovina, “da ne ostane ni pomen na ljepotu”, parfraziramo li Štulićevu pjesmu.

ŠTULIĆ PRAVI HAOS… LJUDI HOĆE DA MU DIREKTNO UPLATE PARE ZA “RAVNO DO DNA”, ON POSTAVIO I PRVI ALBUM AZRE NA BESPLATNI DOWNLOAD

Hrvoje Horvat, odnosno Srboje Srbić, se očigledno ponosi svojim neautoriziranim drekom satkanim od laži, kao i Babogredac, pošto ništa od navedenog nije istina. Babošugavac je za tih sedam–osam minuta provedenih kod mene uspio samo reći da nemaju para (jer sam od njega odmah zatražio 15 miliona), da bi potom zasjevši promucao: “Zar ja neću moći s Đonijem jednog dana ispiti kafu?” Našto sam ja, kao s puškom, na njega nanišanio, te se on trznuo i na svjetlost dana izletio.

– (Babogredac kaže) Imao sam i taj broj računa njegove supruge na koji su mu prije uplaćivani honorari, pitao sam i je li taj broj još aktualan…

Rekoh da je Babomutavac za svoje posjete samo dvije navedene gorepomenute prosto proširene rečenice u mome društvu beknuo – sve ostalo je svojom prljavom maštom izmislio i hračkom okitio. Meni je Jugoton do rata uplaćivao prinadležnosti na štednu knjižicu Zagrebačke banke – zadnjih tisuću i po maraka sam digao (preko posrednika) ’91. Poslije toga mi nikad ništa nije uplaćeno, a kamoli honorari na račun moje supruge, što je izvidno iz Krorekovog dokumenta iz ’98., kojeg sam predočio negdje na netu (a koji mi je stigao na istu adresu na kojoj me je i Babosmrdljivac posjetio, iako je dotični u istom dahu izjavio da oni niti ne znaju za moju adresu), i gdje lijepo piše da je moj broj njima nepoznat i da sam stranac (radilo se o ispisu, to jest obračunu mojih autorskih honorara – pošto su izvođački tada odavno prestali, te ih nisu obračunavali – u iznosu od dvije tisuće maraka za prodaju silnih izdanja od ’94. do ’98., međutim, uz rukom pisanu začkoljicu da taj iznos mogu primiti samo ako potpišem da ću s njima raditi, što i Babogmaz potvrdi, kad izjavi, po tom svom neuspješnom posjetu, da mogu svoje honorare dobiti samo ako se u ZAMP učlanim). Babokužnjak zasigurno ima ispise od tih prijašnjih uplaćivanja na račun moje supruge, pa ga pozivam da ih javnosti predoči i svoje tlapnje pismenim dokazima podboči, ako samo zato da se poslije 37 godina braka na miru razvedem, boga ti.

DŽONI RATUJE LI, RATUJE… CROATIA RECORDS OBJAVILA “RAVNO DO DNA” NA VINILU, ŠTULIĆ UZVRATIO LINKOM ZA BESPLATAN DOWNLOAD

Moja roba, moj dućan, kome neću tom ne dam, to su čuveni stihovi Mice Trofrtaljke, no ja ću još jednom podsjetiti i ponoviti da Krorek (ili Jugoton) odavno nemaju nikakva prava s mojim raspolagati, a kamoli išta izdavati.

…Nova priča pojavila se i sada nakon reizdanja vinila “Ravno do dna”. Štulić tvrdi da Želimir Babogredac nije bio snimatelj koncerta u Kulušiću kako je navedeno na omotnici, da je ton-majstor bio Mladen Škalec. Koji je, nota bene, također naveden kao ton-majstor, što je i bio, te je u režijskim kolima sjedio ispred Kulušića i kontrolirao zvuk iz dvorane. Ali je formalni snimatelj sjedio za miks-pultom u Kulušiću i tehnički kontrolirao proces. Tadašnja tonska oprema, uključujući Soundcraft miks-pult, bili su iz studija Rokoko Želimira Babogredca, kao i na prijašnjem dijelu turneje te godine. Konkretno, zvuk je iz miks-pulta iz dvorane za kojim je sjedio Babogredac išao u tonska kola, da bi kasnije, prije miksanja albuma, Škalec i Babogredac provjeravali je li sve tehnički zabilježeno kako treba. Drugim riječima, biti snimatelj nije bilo glamurozno zanimanje nego tehnička nužnost koju Štulić danas negira, kao već godinama i puno drugih stvari.

Moja roba, moj dućan, kome neću tom ne dam, to su čuveni stihovi Mice Trofrtaljke, no ja ću još jednom podsjetiti i ponoviti da Krorek (ili Jugoton) odavno nemaju nikakva prava s mojim raspolagati, a kamoli išta izdavati (autorski su ugovori bili na šest mjeseci, a izvođački papiri su vrijedili u slučaju uspjeha pet godina – uspjeh je značilo imati ekskluzivan ugovor koji ja nikad nisam imao, dapače, isključivo sam ja u ime sastava, kao i pojedinačno, s Jugotonom tipske ugovore obje vrste potpisivao, pošto sam ja Azra, ostali su bili najamni radnici). Babogredac se dokopao Kroreka upokojivši prvo Đorđa Novkovića s kojim (i nekolicinom drugih) otkupi Krorek (a koji je bio daleko najveće ime među њima); onda se riješio Ivice Sladića Brade (kojeg je mrzio i kao posrednog svjedoka i kao onoga koji ga je k meni kao zadnju rupu na svirali doveo (da ozvučava od rujna do prosinca ’81.); i pošto je na raspolaganju imao moja otuđena i zamrznuta sredstva, platio je umir Škaleca kod њegove kćeri, kao i dobivanje mojih plaćenih mastera koje sam pohranio kod Mladena, da bi se time proglasio ne samo snimateljem koncerta (jer kako bi to mogao kraj živog Škaleca) nego i da je on Azra, jer publika je dolazila u Kulušić njega vidjeti i čuti (namjerno rabi za 24sata riječi u množini, sebe u Azru ubacivši i bezmalo me nadomjestivši, davši za tu priliku svoju sliku s Framusom da među moje dvije stoji, istina, bez naočara je, ali u istoj pozi kao i ja prije četrdeset godina, doduše tada s Gibsonom na fotki). Stoga njegove čudovišne laži potvrđuju ovo iznad ustvrđeno, otkako se uklapaju u izneseno. Naravno, nije on sâm niti jedini, svi su kao žitki izmet povezani u toj kanalizacijsko–septičkoj jami.

PRAVNI TIM DŽONIJA ŠTULIĆA TRAŽI ZABRANU PRODAJE NEAUTORIZIRANOG VINIL REIZDANJA ALBUMA “RAVNO DO DNA”

No režijska su kola u kojima je Mladen Škalec sjedio bila poput spejs–šatla spram babogredačkih taljiga. Babopadavac, uhvaćen u laži, sad priču mijenja – nije to više da je sa mnom na miks išao, već da je kasnije, prije miksanja albuma, sa Škalecom provjeravao je li sve zabilježeno kako treba (zvuk u dvorani nije imao nikakve veze sa zvukom u režiji, pošto su to odvojeni kanali, i svaki je za tonskim stolom, radeći na golom zvuku istom obojici koji je dopirao s pozornice, bio zadužen za svoje, otuda Baboprasac ništa sa snimanjem nije imao, a kamoli da bi uz Škaleca zabilježeno provjeravao, jer što bi onda Mladen kao inžinjer radio, kad Babodrekavac do 2010., kad je u Krorek zasjeo, nije uopće postojao). To je otprilike kao da šljaker u gumenim čizmama, a ne u skafanderu, popravlja spejs–šatl u svemiru, moguće, ali samo po doma, uz čašicu, otkako sam ja taj spejs–šatl i napravio i vozio, i, štoviše, kao producent, pa i božji blagajnik, svemu tome svjedočio. Hrvoje Horvat bi trebao znati da se kuća gradi po nacrtima arhitekta, a ne slučajnih prolaznika; kao i da se karta čita, a seljak pita; kad se već proslavi i potkoži dvjema rasprodanim izdanjima biografije Želimira Isprdka, kao i CD–om s najvećim hitovima dotičnog šibicarskog lažnoavarskog krvnika.

HL/Izvor: ravnododna.com

Previous post

Peca Popović o Bati Kovaču: Mnogi su ga "otkrili" tek sada, kad ga više nema

Next post

"Word up"... Izložba slika i crteža Dejane Nešović u SKCNS Fabrika

No Comment

Leave a reply

Your email address will not be published.